Kiša je udarala o šoferšajbnu starog žutog taksija dok je Pavle nameštao vozačku kapu. Njegove ruke, nekada naviknute na potpisivanje milionskih ugovora, sada su drhtale na izlizanom volanu. Nikada nije pomišljao da će doći do ovoga – da, prerušen u taksistu, špijunira vlastitu ženu.
Pavle je bio uspješan poslovni čovjek, vlasnik lanca luksuznih hotela. Njegovo ime je značilo moć i ugled. A tog jutra, u posuđenom taksiju svog vozača Ferde, osjećao se kao najsiromašniji čovjek na svijetu.
Sve je počelo prije sedam dana, kada je na telefonu svoje supruge Katarine slučajno vidio poruku: “Vidimo se sutra u tri, kao i uvijek. Volim te.”
Bio je to trenutak koji mu je srušio svijet. Pomisao da ga je Katarina, majka njegove djece, elegantna i pribrana žena, izdala — bila je nepodnošljiva.
Ferdo je bio taj koji mu je predložio lud plan: “Gazda, ako želite istinu, saznajte je sami. Nabaviću vam taksi i uniformu. Niko vas neće prepoznati.”
I tako se Pavle, nakon nekoliko dana obuke, našao na uglu pored tržnog centra gdje je Katarina često dolazila. S trodnevnom bradom, kariranom košuljom i tamnim naočalama, postao je neprepoznatljiv. Trećeg dana čekanja, konačno ju je vidio. Izgledala je nervozno i stalno gledala oko sebe prije nego što je ušla u njegov taksi.
“Dobar dan,” rekao je promuklim glasom.
“Kod Jorgovanke 14, molim vas,” odgovorila je.
Pavle je pokrenuo auto. Vozili su se kroz sve skromniji dio grada, prema naselju starijih kuća. Posmatrao ju je kroz retrovizor — djelovala je uzbuđeno, ali i napeto.
“Prvi put idete tamo?” upitao je, pokušavajući da zvuči kao običan vozač.
“Ne,” odvratila je. “Idem često. Tamo je neko poseban.”
Pavle je osjetio kako mu srce tone.
“Poseban?” ponovio je.
Katarina se nasmiješila, ali u njenom osmijehu nije bilo radosti. “Da. Neko koga moj muž ne poznaje. A trebalo bi.”
Vozili su u tišini dok su kapljice kiše klizile niz staklo. Pavle je bio siguran da sada zna istinu. No ono što je slijedilo promijenilo je sve.
Kada su stigli, pred njima se ukazala mala kuća s cvijećem u dvorištu. Pavle je stao i tiho promatrao kako Katarina izlazi. Vrata su se otvorila i iz kuće je izašla starija žena, sijede kose i toplog osmijeha. Zagrlila je Katarinu s iskrenom, dubokom nježnošću. Iza njih je potrčala djevojčica, vesela i nasmijana, i skočila Katarini u naručje.
U tom trenutku, Pavle je shvatio da je sve pogrešno protumačio. Nije bilo ljubavnika, nije bilo izdaje. Bio je to dio Katarininog života koji mu nikada nije otkrila — njena majka, njena porodica, njeno porijeklo.
Te večeri, Pavle se vratio kući sa teškim srcem, ali i sa spoznajom da ne zna ženu s kojom dijeli život. Kad se vratio, zatekao ju je kako čita.
“Moramo razgovarati,” rekao je tiho.
U dugom razgovoru koji je uslijedio, Katarina je otkrila istinu: odrasla je u siromaštvu. Majka joj je čistila kuće, otac ih je napustio, a ona je uz rad i stipendiju završila fakultet. Sve te godine pomagala je porodici — iz njihovog zajedničkog budžeta — bojeći se da bi je Pavle odbacio ako sazna odakle potiče.
“Bojala sam se da nećeš moći prihvatiti da tvoja žena nije rođena u svijetu luksuza,” rekla je.
Pavle je šutio. Svaka njena riječ bila je ogledalo njegovih grešaka. Nikada nije zaista pokušao da upozna ženu iza savršene slike koju je sam stvorio.
Narednih mjeseci, sve se promijenilo. Pavle je upoznao Katarininu porodicu, njihova djeca su se zbližila s novim rođacima, a on je osnovao fond koji je pomagao ljudima poput onih iz njene priče.
Godinu dana kasnije, sjedili su u dvorištu male kuće gdje je sve počelo.
“Znaš šta je najteže u svemu ovome?” rekao je Pavle. “To što sam godinama živio pored tebe, a nisam te poznavao.”
“Ali sada znaš,” nasmiješila se Katarina. “I sada napokon živimo stvarno.”
Tada je Pavle shvatio: prava ljubav nije u tome da znaš sve o osobi koju voliš — već da stvoriš prostor u kojem tajne više nisu potrebne.
