Lejla je bila u osmom mjesecu trudnoće i svaki korak joj je bio sve teži, ali ništa joj nije padalo teže od čudnog, zastrašujućeg ponašanja njenog psa. Luni, mješanac kojeg je spasila sa ulice prije tri godine, odjednom se promijenio. Iz umiljatog, mirnog psa pretvorio se u biće koje je djelovalo opsjednuto njenim stomakom — ali ne na nježan, već na grub, paničan način.
Posljednjih dana skakao je na Lejlu čim bi sjela, grebao joj stomak, gurao njušku toliko snažno da bi ostajala bez daha. Noge i stomak bili su joj prekriveni modricama. “Luni, prestani, boli me!”, vikala je, ali pas nije odustajao. Njegovo cviljenje postajalo je sve jače, a Lejla je počela da se plaši — ne za sebe, nego za svoju nerođenu bebu.
Svi su joj govorili isto:
“Ljubomoran je. Osjeća bebu. Hoće da je povrijedi.”
Majka je bila najglasnija u tome. “Riješi ga se. Ako te sad napada, šta će tek biti kad beba dođe?”
Lejla je noćima plakala, rastrzana između majčinskog straha i ljubavi prema psu kojeg je spasila. Ali kulminacija je došla jedne srijede. Dok je ležala na sofi, iscrpljena i umorna, Luni je skočio svom težinom na nju, udarivši je direktno u stomak. Zarežao je, lajao, unio joj se u lice. Lejla je vrisnula i zaključala se u kupatilo, tresući se.
To je bio trenutak odluke. Nije mogla više da rizikuje. Suznim glasom pozvala je veterinarsku kliniku.
“Napada me… Modra sam svuda… Bojim se za bebu… Moram ga uspavati.”
Vožnja do veterinara bila je najtiša u njenom životu. Luni je sjedio na zadnjem sjedištu, tiho, samo gledajući u nju onim velikim, smeđim očima. Lejla nije smjela da ga pogleda — plašila se da će se predomisliti, a vjerovala je da “nema izbora”.
U ordinaciji ju je dočekao doktor Hraste, čovjek koji je Lunija liječio od prvog dana.
“Šta se dešava, Lejla?” pitao je, videći modrice na njenoj koži.
Lejla je kroz suze objasnila sve. Doktor je pogledao psa: nije režao, nije bježao, nije pokazivao agresiju. Prišao je Lejli, sjeo ispred nje i ponovo počeo da cvili, nepomično gledajući njen stomak. Zatim ga je gurnuo njuškom, ali nežnije — kao da je molio.
Doktor je zastao. Umjesto da pripremi injekciju, posegnuo je za stetoskopom.
“Lejla… ovo nije agresija. Ovo je panika. On pokušava nešto da ti kaže.”
Prislonio je stetoskop. Ućutao. Lice mu se promijenilo.
“Ne čujem otkucaje.”
Lejla je problijedila. Doktor je odmah uključio ultrazvuk koji inače koristi za životinje. Slika je bila mutna, ali je dovoljno vidio.
Pupčana vrpca. Omotana oko bebe. Puls slab. Opasno slab.
“Luni nije skakao da te povrijedi,” rekao je brzo. “Pokušavao je da pomjeri bebu. Da je natjera da reaguje. Pokušavao ju je spasiti.”
Nastao je haos. Doktor je pozvao hitnu, vičući da je u pitanju sekundna borba za život. Dok su čekali, Luni se nije pomjerao od Lejle. Lizao joj je ruku, drhtao, ali nije odstupao — kao da kaže: “Tu sam. Drži se.”
U bolnici je urađen hitan carski rez. Satima kasnije, kad se Lejla probudila, pored nje je u krevetiću spavala mala, zdrava djevojčica.
Doktor je tiho rekao:
“Još pola sata… i bilo bi prekasno. Pas ti je spasio dijete.”
Lejla je plakala. Ovoga puta od ogromnog olakšanja i još veće krivice. Sjetila se svega — kako ga je gurala, kako ga je psovala, kako ga je odvela da ga ubiju. A on…
On je sve vrijeme pokušavao da spasi život njenog djeteta.
Nekoliko dana kasnije vratila se kući. Luni je sjedio pred vratima, tiho, pognute glave. Kao da se plaši da će ga opet otjerati.
Lejla je kleknula, privila bebu uz sebe i zaplakala:
“Oprosti mi, heroju moj.”
Luni je prišao, nježno onjušio bebu i legao pored njih. Kao da je čuva od prvog dana — samo što to niko nije razumio.
Jer Lejla nije vodila agresivnu “zvijer” veterinaru.
Vela je jedinog čuvara koji je cijelo vrijeme davao sve od sebe da spasi život njenog djeteta.
