Sve je počelo jednim lajanjem — naglo, očajno, poput alarma usred vreve aerodroma.
Trudnica se trznula, instinktivno zaštitila trbuh rukama. Pred njom se pojavio njemački ovčar, ukočen, pogleda punog hitnosti. Nije se micao, samo je stajao kao da viče: “Čujte me, odmah!”
Pukovnik Aleksej odmah je shvatio da ovo nije uobičajen signal. Bars je bio treniran za otkrivanje opasnosti, ali ovakav stav… bio je nešto više.
Žena je drhtala, ljudi su se skupljali oko nje, a Aleksej je odlučio: — „Odvedite je na pregled.“
U sobi se situacija naglo promijenila. Trudnici je pozlilo, bol ju je savila, a Bars je cvilio i grebao vrata, kao da osjeća što se dešava. Liječnici su shvatili ozbiljnost tek kad su dotaknuli njen trbuh. To nisu bili trudovi — bilo je unutrašnje krvarenje.
Hitna je stigla u zadnji čas. Ženu su odvezli u bolnicu, Bars trčeći pored nosila, režao je na samu pomisao da bi mogao izgubiti ono što pokušava spasiti.
Operacija je bila uspješna. Irina je preživjela, a te noći na svijet je došao dječak. Zdrav, snažan i glasan. Dali su mu ime Aleksej, po časniku koji je pokazao odlučnost i ostao uz njih.
Mjesec dana kasnije, Irina se vratila na aerodrom s bebom u naručju. Bars ju je odmah prepoznao, prišao i polizao joj ruku, zatim nježno dotaknuo dječakovu nogicu.
— „Aleksej, ovo je Bars,“ šapnula je sinu. „Tvoj anđeo čuvar.“
Pukovnik je stajao pored njih, osjećajući kako se te riječi urezuju u njegovo srce. Bars je polako mahnuo repom. Nije poznavao ljudske rečenice, ali znao je suštinu: spasio je život.
I za to je zaslužio svoju omiljenu poslasticu.
