“Oženio sam udovicu stariju 11 godina od sebe.”
Imala je sina iz prvog braka, ali meni to nije smetalo. Imao sam samo 21.
Protiv svih – roditelja, braće, prijatelja – odlučio sam da slijedim svoje srce.
Ostavljen od svih, ali nikada od nje. I nikada od tog dječaka koji mi nikada nije bio “tuđ”.
Volio sam je iskreno, čisto, kao što rijetki uopće mogu voljeti.
I što je vrijeme više prolazilo, više sam znao: ona je ta.
A onda… četiri godine kasnije… rak.
Tiho, brzo, nemilosrdno.
Uzeo mi je ono što mi je bilo sve. I ostavio prazninu koju ništa ne može da ispuni.
Prošlo je šest godina.
Bol ne slabi.
Jer ona nije bila samo moja žena. Bila je moj mir.
Taj njen bivši, ta godina tuge i stresa koje je prošla s njim – sve to je urezalo tragove. Možda joj je to ubilo tijelo, ali nikada dušu.
Danas imam samo jednu svijetlu tačku.
Naš sin. Moj sin.
Uskoro puni 18 i planira da ode – u Ameriku, za svoj život, za svoju sreću.
I ja ću ga pustiti.
Jer ljubav ponekad znači i znati kada da pustiš.
Ali kako da živim kad svi koje volim odlaze?
Roditelji, braća… ona.
I sad i on.
Možda mi je to sudbina – da volim jako, ali gubim još jače.
Ali ako je to cijena da nekoga voliš iskreno – prihvatam je.
Jer makar jednom… bio sam voljen. I volio.
Zauvijek.
