“Prvi ručak s roditeljima mog tadašnjeg dečka bio je pun očekivanja. Dočekali su me srdačno i atmosfera je bila iznenađujuće prijatna.
Nakon jela, otišla sam nakratko do toaleta. Kada sam se vratila, osjetila sam da se nešto promijenilo—njihovo ponašanje postalo je suzdržano, a moj dečko je ubrzo predložio da krenemo.
Čim smo ušli u auto, rekao mi je s prigovorom: ‘Mogla si mi reći ranije!’ Tek tada sam shvatila da imam veliku mrlju na stražnjem dijelu pantalona.
Zbunjenoj i posramljenoj, sinulo mi je: nekoliko trenutaka ranije, ponudili su mi čokoladu koju sam nesvjesno stavila u zadnji džep—vjerovatno se otopila.
Bilo mi je neugodno, ali ono što me najviše pogodilo bila je njegova reakcija. Umjesto razumijevanja i podrške, fokusirao se na svoj dojam pred roditeljima i okrivio mene.
Taj događaj mi je otvorio oči. Shvatila sam koliko je važno imati pored sebe osobu koja stoji uz tebe i u neugodnim trenucima. Nedugo zatim, odlučila sam da nastavim svojim putem.”**
