Operacija je prošla bolje nego što su liječnici očekivali. Oporavak je bio dug, ali svaki novi dan bio je dar. Počela sam graditi novi život: otišla sam na putovanja o kojima sam godinama sanjala, upisala tečajeve, upoznala nove ljude. U meni je rasla snaga koju nikada prije nisam prepoznala.
Jednog jesenskog popodneva, dok sam se vraćala iz trgovine, pred mojim vratima stajao je on — moj bivši muž. Bio je u invalidskim kolicima, umoran i slomljen. Pogledao me očima punim kajanja i rekao:
— Žao mi je. Sve bih vratio da mogu.
Ispričao mi je kako ga je nesreća prikovala za kolica, kako ga je žena s kojom me varao ostavila čim su počeli problemi. Govorio je da mu nedostajem, da sada shvaća koliko sam mu značila.
Gledala sam ga u tišini. Nekoć bih u tom glasu potražila spas, ali sada nisam osjetila ništa osim smirenosti. Nije bilo ni mržnje, ni želje za osvetom. Samo jasnoća da je moja priča s njim završena.
— Oprostit ću ti — rekla sam. — Ali ne zbog tebe, nego zbog sebe. Jer ja sada živim.
Zatvorila sam vrata i nastavila dalje. A tada sam shvatila najvažniju lekciju: iz najveće boli može se roditi nova snaga, a ono što je jednom slomljeno, ne mora se nikada popravljati.
Život je doista bumerang — sve se vraća, ali ono što nam ostane u rukama na kraju ovisi samo o nama.