Od samog početka, naš odnos nije bio dobar. Nikada nije skrivala da misli kako „nisam dovoljno dobra“ za njenog sina. Uvijek je nalazila mane – kako kuvam, kako čistim, kako se oblačim. Najviše je voljela da me upoređuje s njegovom bivšom: „Ona je bila prava žena, a ti…“ Čak bi ponekad zvala mog muža na posao da se požali na mene.
Kada sam ostala trudna, sve se dodatno pogoršalo. Umjesto da se obraduje unučetu, počela je sumnjati u mene, govoreći mužu da dijete nije njegovo. Pred rodbinom je širila priče da „termin ne odgovara“, a na porodičnim okupljanjima se rugala govoreći kako će dijete sigurno ličiti na susjeda.
Konačno je došao dan porođaja. Rodila sam prekrasnu djevojčicu. Bila sam iscrpljena, ali presretna. Muž je otišao po stvari, a ja sam se nadala da će unuka možda omekšati srce moje svekrve.
Vrata su se otvorila – i ona je ušla. Bez osmijeha, bez cvijeta, bez „čestitam“. Samo hladne riječi:
— Znala sam! Ovo dijete nije od mog sina!
Pokušala sam ostati smirena:
— Pogledajte je, ima nos kao njen tata.
Ona se nasmijala s podsmijehom:
— Možda od nekog drugog muškarca! Ti si lažljivica, uništila si našu porodicu!
A zatim, pokazujući na bebu, izgovorila riječi koje nikada neću zaboraviti:
— To nije moja unuka.
U tom trenutku nešto je u meni puklo. Pritisnula sam dugme za sestru i mirno rekla:
— Molim vas, izvedite ovu ženu iz sobe. I neka se više nikada ne vraća.
Kada su je izveli, odmah sam nazvala muža i sve mu ispričala. Tog dana sam odlučila – ova žena neće biti dio života mog djeteta.
Sada moja djevojčica ima godinu dana. Nikada nije vidjela svoju baku – i nikada neće. A i ako ona sada traži oprost, meni je svejedno. Moja dužnost je da zaštitim svoje dijete.
