Moja žena i ja radimo u istoj firmi. Ja sam bio tu godinama prije nje, a kad je došla – sve se nekako prirodno posložilo. Upoznali smo se, zbližili, zavoljeli… i vjenčali.
Juče sam doživio nešto što me zaista zateklo. Jedan kolega s kojim dugo radim prišao mi je i rekao, s osmijehom koji nije bio nimalo prijatan:
“Zar te nije sramota da imaš takvu ženu koja nikad nije sređena? Daj reci joj da se dozove pameti.”
Ostao sam bez riječi.
Moja supruga je uvijek uredna, njegovana, čista. Kosa joj je sjajna, nokti uredni, uvijek lijepo miriše. Oblači se pristojno i s ukusom, bez ikakvog pretjerivanja. Kad sam mu to sve nabrojao i pitao šta to zapravo priča – odgovorio je:
“Pa nikad se ne šminka kad dolazi na posao.”
Tu sam shvatio u kakvom svijetu živimo.
Od kad je šminka postala mjerilo ljepote?
Od kad prirodnost više nije dovoljna?
Moja žena zrači. Bez tona pudera ili crvenog ruža. Njena ljepota nije u slojevima šminke, nego u načinu na koji se smije, u načinu na koji me gleda kad misli da niko ne gleda nju.
Nemam komentar – osim jednog: ponosan sam što je baš ona moja žena.
