Noć u bolnici bila je beskrajna. Tišina je ispunjavala hodnike, a ja sam, kao i svake noći, bila pored njega. Zvala sam se Lia — noćna sestra na intenzivnoj nezi. On je bio Ethan — nekada moćan biznismen, sada čovjek koji je tri godine ležao nepomično, zarobljen između života i sna.
Njegova porodica odavno je prestala da dolazi. Samo ja sam ostala. Mijenjala sam mu zavoje, provjeravala monitore i pričala mu o svemu što se dešava van bolničkih zidova. Bio je moj pacijent, ali i nešto više — postao je tišina u kojoj sam nalazila smisao.
Te večeri, umorna od bespomoćnosti, naslonila sam se na njegov krevet. “Nikada ne biste izdržali ovakvu tišinu, zar ne?”, prošaptala sam. I tada sam, ne znajući ni sama zašto, učinila nešto što nisam smjela — nagnula sam se i lagano dotakla njegove usne. Poljubac bez očekivanja, bez nade. Samo pozdrav jedne izgubljene duše drugoj.
A onda — pištanje monitora. Linije su podivljale. Njegovi prsti su se pomjerili. Srce mi je stalo. U sljedećem trenutku, njegova ruka obavila se oko mog struka, a oči su mu se otvorile. Gledao me. Živ. Budan.
Ljekari su utrčali, vikali naredbe, slavili “čudo”. Ja sam stajala sa strane, drhteći, dok mi je obraz još gorio od poljupca koji niko nije smio da zna.
U danima koji su slijedili, oporavljao se nevjerovatnom brzinom. Sjećao se svega — sebe, svoje firme, nesreće… i mene. Izbjegavala sam ga, preuzimala druge smjene, ali jedne večeri, dok sam mu nosila terapiju, progovorio je:
— Jeste li razgovarali sa mnom dok sam bio u komi?
— Ponekad, da ne bih zaspala — odgovorila sam tiho.
— A poljubac?
Nisam mogla da dišem. “To je bila greška,” šapnula sam.
On se nasmiješio. “Možda i nije.”
Glasine su se ubrzo proširile. “Sestra koja je probudila pacijenta poljupcem.” Postala sam predmet šaputanja. Uprava me prebacila u drugu kliniku — bez optužbi, ali i bez prava da ostanem.
Plakala sam te noći. A sutradan je Ethan nestao. Sam se odjavio. Bez riječi. Pomislila sam da sam za njega bila samo epizoda.
Prošli su mjeseci. Radila sam tiho, pokušavajući da zaboravim. A onda, jednog dana, vrata ambulante su se otvorila.
Stajao je tamo — zdrav, nasmijan, u tamnom odijelu.
— Sestro Grey, potreban mi je pregled.
Srce mi je zastalo.
— Pronašao sam te, Lia — rekao je tiho. — Trebalo mi je vremena da sredim sve nakon bolnice… ali nisam mogao da odem dok ti ne zahvalim.
— Zahvališ? Na čemu? — promucala sam.
— Na poljupcu koji me vratio u život.
Približio se.
Ovaj put, kad me je poljubio, oboje smo bili budni — i svjesni da neki dodiri nikada nisu slučajni.
