Noć je bila hladna i tiha, ali tu tišinu su parala rotirajuća plava svjetla. Hitna pomoć je stala ispred Dječije bolnice u Novom Sadu. Vrata su se naglo otvorila. Mlada majka, Ana, iskočila je van, u naručju čvrsto stežući svoju osmogodišnju kćerku, Saru. Djevojčica je bila blijeda, oblivena hladnim znojem, a njena mala ruka grčevito je stezala majčin kaput.
Ljekari su ih dočekali na ulazu. Dežurna doktorica, Ivana, odmah je prišla.
„Rekla je da ju je boljelo,“ šapnula je majka, glasom koji se lomio između straha i nevjerice. „Otišle smo u Dom zdravlja na redovnu kontrolu. Rekli su da je to samo rutinska injekcija, ali nešto nije bilo u redu. Počela je da gubi svijest u autu.“
Djevojčica je drhtala i tiho ponavljala: „Rekao je da neće boljeti…“
Doktorica Ivana je smireno preuzela Saru. „Sada je na sigurnom,“ rekla je. No dok je pregledavala djevojčicu, primijetila je nešto neobično – tragove uboda. Dva uboda. Jedan na ruci, zabilježen u kartonu. Drugi, skriven, na butini.
„Ovo nije od standardne terapije,“ rekla je tiho. „Moramo uraditi toksikologiju. I obavijestiti policiju.“
Ubrzo su stigli istražitelji Marko i Jelena. Doktorica im je pokazala karton: „Terapiju je navodno dao doktor Petrov.“
„Provjeriću ga,“ rekla je Jelena, otvarajući laptop. Nakon nekoliko minuta podigla je pogled. „Taj čovjek ne postoji u sistemu.“
Marko se zamislio. „Dakle, neko koristi lažno ime.“
Pregled snimaka sigurnosnih kamera potvrdio je sumnje. U 17:46, muškarac u bijelom mantilu ušao je u sobu za terapije. Pet minuta kasnije – nestao. Lice mu se nije vidjelo.
Analize krvi otkrile su nepoznatu supstancu. Nije bila u pitanju greška ni alergijska reakcija. Bila je to eksperimentalna formula, neodobrena za upotrebu.
„Neko koristi djecu za testiranje lijekova,“ rekla je Jelena tiho.
Istraga je ubrzo dovela do bivšeg dobavljača medicinske opreme, čovjeka otpuštenog godinu ranije. Podmićivao je tehničare i administratore da mu omoguće pristup pacijentima. „Doktor Petrov“ bio je njegov izmišljeni identitet.
Na ispitivanju je priznao: „Plaćali su me da testiram novu formulu. Djeca su bila samo brojevi. Birao sam one koji dolaze na rutinske kontrole.“
Srećom, supstanca nije ostavila trajne posljedice na Saru. Kada je majka saznala da je krivac uhapšen, suze su joj potekle niz lice.
„Mislila sam da sam ja luda,“ rekla je. „Da umišljam. Ali istina je izašla na vidjelo.“
Marko je posjetio Saru u bolnici. Djevojčica je crtala dok joj je osmijeh vraćao boju na lice.
„Znaš,“ rekao je, „da nisi rekla da te boli, nikada ne bismo otkrili istinu.“
„Rekla sam jer me boljelo,“ odgovorila je tiho.
„I upravo zbog toga si postala heroina,“ nasmijao se Marko.
Mjesec dana kasnije, Dom zdravlja je zatvorio odjeljenje i pokrenuo istragu. Doktorica Ivana postala je načelnica odjela za sigurnost pacijenata, a ime male Sare postalo je simbol borbe protiv šutnje.
U jednom lokalnom intervjuu, Ana je rekla:
„Naučila sam da istina uvijek pronađe svoj put – pa makar je izgovorilo dijete koje samo želi da više ne boli.“
A u Markovoj kancelariji, na zidu je visila fotografija Sare s natpisom:
„Zahvaljujući jednom djetetu, stotine su spašene.“
