Moj sin je imao samo dvije godine kada sam ga prvi put ostavila na nekoliko sati s dadiljom. Djelovala je ljubazno i pouzdano, uvjeravala me da djecu čuva kao vlastitu. Otišla sam na sastanak, uvjerena da je sve u redu – ostavila sam torbu s igračkama i bočicu mlijeka.
Nekoliko sati kasnije odlučila sam se vratiti ranije, iako nisam imala pravi razlog. Kad sam otvorila vrata, dočekala me sablasna tišina prekinuta tihim jecanjem. Moj sin je ležao na podu, tresao se, lice mu je bilo crveno i izgrebano. Na koljenima su se vidjele oguljotine – morao je pasti s kreveta.
Dadilja je stajala u kutu, ravnodušna, bez imalo zabrinutosti. Na stolu su bile prazne bočice lijekova, a srce mi je stisnuo užas pri pomisli da mu je dala nešto što nikada nije smjela. Moglo je završiti tragično da nisam stigla na vrijeme.
Uzela sam ga u naručje i donijela odluku: nikada više neću prepustiti svoje dijete strancu bez potpune sigurnosti. Taj strah ostao je sa mnom – podsjetnik koliko krhka može biti granica između povjerenja i opasnosti.
