Nevjestu su ostavili pred oltarom pred cijelim gradom, gostima i rodbinom. Mladoženja se samo okrenuo i otišao, bez objašnjenja. Šok, tišina i nevjerica ispunili su crkvu. Dok su se drugi bojali sramote, ona je osjetila samo ledenu, probadajuću ljutnju. Neće je poniziti. Neće je ostaviti kao „jadnicu“ pred svima. Podigla je glavu i izgovorila rečenicu koja je šokirala cijelu crkvu:
— Udajem se. Odmah. Za prvog koji pristane.
Ispred crkve, na ulici, stajao je stariji beskućnik, sijede brade i poderane odjeće. Bio je svjedok drame, ali u njegovim očima nije bilo osude — samo tihi žal. Ona mu je sama prišla i pitala želi li je oženiti. I, začudo, pristao je.
Deset minuta kasnije ponovo su stajali pred oltarom. Svećenik je drhtavim rukama okretao stranice molitvenika, gosti su se zgražavali, neki snimali, drugi pokušavali zaustaviti ceremoniju. No ona je gledala svoj izbor s nekom prkosnom odlučnošću. Bila je povrijeđena, bijesna — ali i spremna da preuzme kontrolu nad svojim životom.
Kasnije te večeri, u maloj sobi gostinske kuće, upalila je svjetlo i po prvi put ga vidjela bez sjenki i tame. Na njegovom vratu visila je izlizana vojna pločica. Ispod poderane košulje — ožiljci, duboki i stari, tragovi borbi i rana koje nikada nisu zarasle do kraja.
Udaljila se korak unazad, prestravljena, ali i zbunjena.
— Tko ste vi? — jedva je izgovorila.
Muškarac je dugo šutio, a onda polako, kao da mu svaka riječ teži tonama, rekao:
— Nekad sam bio vojnik. Prije nekoliko godina izgubio sam obitelj u požaru. Kuća je izgorjela… ja sam preživio. Nakon toga… završio sam na ulici.
Sjeo je, izvadio malu staru vrećicu, jedino što je sačuvao iz života prije tragedije.
— Zašto ste pristali oženiti me? — pitala je tiho.
Lagano se nasmiješio, umorno, tužno, ljudski.
— Zato što ste me prvi put nakon mnogo godina pogledali… kao čovjeka.
Te riječi zaledile su joj dah. Sve što je doživjela te noći — bol, bijes, sram — palo je u sjenu pred težinom njegovog života. I od tog trenutka više ništa u njihovim životima neće biti isto.
