Zet i kćerka žive kod mene. Imam veliki stan i nakon što sam ostala sama poslije smrti muža, činilo se logičnim da ih pozovem da žive sa mnom. Imamo dobar odnos – zet je pažljiv i brižan, kako prema mojoj kćerki i unucima, tako i prema meni.
Vremenom sam primijetila da se među nama stvorila dublja emotivna povezanost. Dijelili smo svakodnevne obaveze, kućne poslove i tihe trenutke. Kada bi kćerka bila na putu zbog posla, ostajali bismo sami po nekoliko dana, što je dodatno učvrstilo naše prijateljstvo.
Jedne večeri, opuštena atmosfera, razgovor i čaša vina doveli su do toga da se pređe granica koju nikada nisam ni pomislila da bi se mogla preći. Bila sam zbunjena. U meni su se miješali osjećaji krivice, zbunjenosti, ali i neočekivane emotivne i fizičke privlačnosti.
Ne znam šta da mislim ni kako dalje. Znam da su neke granice važne i da se određene stvari jednostavno ne bi smjele dogoditi. Ipak, ljudska bića su složena, osjećaji nas često iznenade, a odluke koje donosimo nisu uvijek jednostavne.
U ovom trenutku, pokušavam razumjeti samu sebe i pronaći najbolji način da sve ostane u okviru poštovanja, razuma i dostojanstva. Život nas ponekad stavi pred situacije koje nismo tražili. Najvažnije je iz njih izaći mudro i odgovorno.
