u jednoj sasvim običnoj peterokatnici, usred svakodnevnog života i rutine, dogodilo se nešto što je stanovnicima zauvijek promijenilo osjećaj sigurnosti. Priča počinje jednog mirnog ponedjeljka, kada je svaki stanar u poštanskom sandučiću pronašao isto pismo – bijelu omotnicu bez povratne adrese. Unutra je bio samo jedan list papira s kratkom, ali jezivom porukom:
„Ne izlazite iz stana nakon ponoći u petak.“
U početku su svi mislili da je riječ o bezazlenoj šali. Starija gospođa Greta s prvog kata smijala se i uvjeravala druge da je to samo nekakav pokušaj zastrašivanja, dok je mladi susjed s trećeg kata tvrdio da je vidio slične stvari na internetu. Ipak, kako se petak približavao, tako je rasla i nelagoda u hodnicima. Svjetla su ostajala upaljena duže, a razgovori o pismima naglo su prestajali čim bi se netko približio.
Kada je napokon došla kobna noć, većina stanara poslušala je upozorenje. Ostali su zaključani u svojim stanovima, napeto osluškujući svaki zvuk. Te noći dogodilo se više čudnih stvari: lift se bez razloga zaglavio, pas jednog od susjeda zavijao je cijelu večer, a neki su tvrdili da su čuli korake u ulazu – iako kamere nisu pokazivale ništa.
Samo je jedna osoba odlučila ignorirati upozorenje. Studentica Lisa, uvjerena da je sve šala, izašla je u hodnik da izbaci smeće. U trenutku kada su njeni koraci zazvučali u tišini, zgrada je odjeknula neobičnim zvukom – kao da se stotine papira trgaju odjednom. Šuštanje je odzvanjalo cijelim ulazom.
Ujutro je zgradu dočekala nova poruka. Svaki stanar dobio je identičnu omotnicu s drugačijim upozorenjem:
„Upozorili smo vas. Pogledajte gore.“
Kada su podigli pogled, vidjeli su stotine papira zalijepljenih po stropu – isti oni listovi s upozorenjem, poređani poput nekog jezivog mozaika. Među njima nalazila se i jedna fotografija. Bila je to slika svih stanara, snimljena prethodne noći – u njihovim vlastitim stanovima.
Niko nije znao ko je fotografiju napravio ni kako je završila u pismima. Od tog dana, iako se više nije otvoreno govorilo o tome, svi su s grčem otvarali sandučiće. Pisma su i dalje stizala. Svako novo sadržavalo je upozorenje… i svako upozorenje se obistinilo.
Ova neobična priča pokazuje koliko nas nepoznato lako može uzdrmati. Čak i najmanji znak prijetnje može poljuljati naš osjećaj sigurnosti i natjerati nas da preispitamo ono što smatramo normalnim.
Koliko bismo se nas promijenili kada bismo primili takvo pismo?
I koliko je straha potrebno da prestanemo živjeti onako kako smo navikli?
Jedno je sigurno – ponekad je dovoljno tek nekoliko rečenica na papiru da nam potpuno promijene pogled na svijet.
