„Nemam sredstava da joj pružim miran kraj. Molim vas, ne dopustite da pati.”
To je bilo prvo što sam pročitao na poruci ostavljenoj pored bolesne kujice. Imala je oko osam godina, a veliki tumor napuhivao joj je trbuh poput bejzbolske lopte. Disala je teško, ali mirno, kao da se već pomirila s bolom.
Pored nje su stajale zdjela s vodom i stara plišana patka — izlizana, ali očito voljena. No pravi šok stigao je kada sam pogledao njezin ovratnik. U njemu su bila još dva pisma.
Prvo, napisano odraslom rukom, govorilo je o očaju.
Drugo, drhtavim dječjim rukopisom, promijenilo je sve:
„Molim vas, spasite Daisy. To je sve što mi je ostalo. Tata kaže da mora otići, ali ja znam da anđeli voze motore. Molila sam se da je pronađete. U njezinom ovratniku ima 7 dolara i 43 centa — sav moj novac od Zubić vile. Ne dopustite da umre sama.
— Madison, 7 godina.”
Kad sam pročitao te riječi, srce mi se steglo. U svim svojim godinama na cesti, nikada nisam vidio takav spoj ljubavi i bola.
Kasnije smo saznali istinu. Madisonin otac izgubio je suprugu — pravu vlasnicu Daisy. U očaju i tuzi, vjerovao je da čini ono što mora. Nije to bio čin hladnoće, već slomljenog čovjeka koji više nije znao kako dalje.
Kad sam izgovorio ime „Daisy“, kujica je podigla glavu. Rep joj je jedva zamahnuo, ali taj tihi pokret bio je dovoljan.
Zamotao sam je u svoju jaknu, upalio motor i odvezao je prema najbližoj veterinarskoj klinici.
Tamo su je dočekali s toplinom i nježnošću. Blage ruke, smireni glasovi. Učinili su sve da joj olakšaju bol.
Daisy je napokon ležala na mekom pokrivaču, okružena brižnim ljudima. U očima joj se vidjelo razumijevanje — kao da zna da je pronašla mir.
Madisoninih 7 dolara i 43 centa bilo je malo, ali vrijedilo je više od zlata. Bilo je to srce jedne djevojčice koja je vjerovala da anđeli voze motore — i bila je u pravu.
