Bili smo u braku jedanaest godina. Nije bilo savršeno — ali volio sam je. Zbog nje i naših triju kćeri radio sam bez odmora, ustajao rano i vraćao se kasno. Mislio sam da sam pouzdan i da činim najbolje što mogu za svoju porodicu.
Jednog dana rekla je da ide kod prijateljice na vikend. Nisam ništa sumnjao. A onda – tišina. Bez poziva, bez poruke. Tek nakon nekoliko dana stigla je kratka rečenica: „Otišla sam. Ne traži me. Oprosti.“
Kasnije sam saznao da je otišla s drugim muškarcem. A ja sam ostao sam – s tri djevojčice. Najmlađa je imala četiri godine, najstarija jedanaest. Njihovi pogledi tražili su majku, a ja sam morao biti i otac i majka.
Naučio sam praviti pletenice, spremati palačinke nedjeljom, šivati odjeću za lutke i brisati suze s njihovih obraza. Preživio sam izdaju, usamljenost i besane noći. I uspjeli smo — zajedno.
Skoro godinu dana kasnije, vratila se. Pokucala na vrata s koferom u ruci i rekla: „Želim nazad svoje djevojčice. One su moj život.“
Nazad? Nakon što nas je ostavila? Nakon što su djeca plakala noćima? Možda zakon stoji uz nju, ali što je sa savješću i onim što je ispravno?
Djecu ne zadržavam silom. Svaki dan im pokazujem da ih volim, da mogu računati na mene, da porodica nije samo krvna veza — to je izbor.
I znaš šta je rekla moja najmlađa kćerka kada je čula da se majka vratila?
„Tata, ako nas ona odvede, ideš li ti s nama?“
S tim pitanjem liježem svake večeri.
