“Naša kćerka ima 13 godina. Odgajamo je s puno ljubavi i pažnje – uvijek kao malu princezu. Nikada joj nismo tražili da pere suđe, čisti ili posprema, željeli smo da uživa u djetinjstvu bez pritiska svakodnevnih obaveza.
Njena roza kosa, piercing u nosu i moderna odjeća – sve nam je to u redu, podržavamo njen izraz i slobodu izbora.
Ali jednog dana, vratila se kući od nove prijateljice potpuno oduševljena i rekla:
“Anjini roditelji su baš super! Dali su joj da kuha supu!”
Ispostavilo se da su joj povjerili da oguli krompir – i bila je presretna, osjećala se odraslo i odgovorno.
To nas je zaista iznenadilo. Toliko smo se trudili da je zaštitimo od svakodnevnih obaveza, misleći da će ih ionako imati dovoljno kad odraste. A ona? Ona s radošću prihvata upravo ono od čega smo je štitili.
Možda je zaista vrijeme da je naučimo kuhati – ne zato što mora, već zato što to želi. Jer odrastanje, izgleda, ponekad dolazi kroz male korake – kao što je guljenje krompira.”
