Nakon razvoda ostala sam sama sa svojim šestogodišnjim sinom.
Naš mali stan bio je hladan i skroman, a računi i dugovi neprestano su pritiskali. Svaki dan bio je izazov: kako osigurati dovoljno hrane, pronaći posao koji pokriva barem osnovne troškove i zadržati snagu uprkos usamljenosti i teretu brige.
Moj sin je često nosio staru i istrošenu odjeću. Svaki prolazak pored izloga s dječjom modom bio je podsjetnik na ono što mu nisam mogla priuštiti. Najteži trenutak bio je kad me jednog dana pogledao i tiho upitao:
„Mama, hoću li ikada dobiti nove tenisice?“
U njegovim očima vidjela sam nadu. Tog trenutka shvatila sam da ne smijem odustati.
Počela sam popravljati i prepravljati odjeću, a na buvljacima sam nalazila komade koje bih uz malo truda pretvorila u nešto novo. Upisala sam i dodatne tečajeve, pa sam počela raditi od kuće da bismo imali barem malo sigurniji prihod. Dani su bili dugi i naporni, ali svaki put kad bih vidjela njegov osmijeh dok oblači nešto što sam mu sredila, osjećala sam novu snagu.
Godinu dana kasnije, naš život se promijenio. Moj sin više nije bio dijete u poderanoj odjeći, već nasmijan i ponosan mališan. A ja sam naučila da prava sigurnost ne dolazi od nekoga drugog — već od vlastite upornosti i hrabrosti.
Shvatila sam da istinska ljubav i briga nisu luksuz ni obećanja, nego svakodnevni trud. Danas, kad me sin zagrli i nasmiješi se, znam da smo pobijedili. Živimo skromno, ali živimo zajedno — i to je naša najveća sreća.
👉 Jeste li i vi prošli kroz trenutke kada ste morali pronaći snagu u sebi, onda kada je izgledalo da je nema?
