Sve je izgledalo kao iz bajke. Greg me gledao kao da sam jedina osoba na svijetu, a njegovi roditelji su se pobrinuli da svaki detalj našeg vjenčanja bude savršen. Dok smo plesali prvi ples, šapnuo mi je na uho da jedva čeka trenutak kad ostanemo sami.
Kuća koju smo dobili na poklon bila je ukrašena svježim ružama. Greg me nosio preko praga, nasmijan, sretan, i ja sam vjerovala da počinje najljepše poglavlje našeg života.
U spavaćoj sobi je vladala tišina, samo naše disanje. Greg mi je pomogao da otkopčam vjenčanicu, polako, gotovo drhteći od uzbuđenja. A onda – dok je haljina kliznula niz moja ramena – njegov izraz se potpuno promijenio. Osmijeh je nestao.
Povukao se nekoliko koraka unazad, blijed, s pogledom punim nevjerice. „Ne… ne, ne! Ko si ti?“ šaptao je, pa se srušio na pod, držeći se za glavu.
„Greg?“ pitala sam, zbunjena. „Ja sam tvoja žena.“
On je odmahnuo glavom. „Ne! Moja žena ima ožiljak na lijevoj strani leđa… od bicikla kad je pala s deset godina.“
Zastala sam, okrenula mu leđa i pokazala mu mali bijeli trag na koži. Greg je zadrhtao. Gledao me dugo, kao da ne vjeruje sopstvenim očima. „Izgledaš kao ona… ali ti ne možeš biti ona.“
„Što pričaš?“ pitala sam tiho.
Sjeo je, pokušavajući smiriti disanje. „Prije pet godina izgubio sam zaručnicu. Zvala se Emily. Poginula je u saobraćajnoj nesreći. Kad sam te upoznao, mislio sam da mi je život dao novu šansu. Ali sad…“
Suze su mi krenule niz lice. „Greg, možda te podsjećam na nju, ali ja sam stvarna. Ja sam ovdje.“
Približila sam mu se i stavila ruke na njegovo lice. „Nisam tvoja prošlost. Ja sam tvoja sadašnjost.“
Dugo me gledao, pa tiho rekao: „Plašim se da ću te izgubiti.“
„Onda me nemoj gurati od sebe,“ odgovorila sam.
Te noći nismo spavali. Sjedeći na podu, pričali smo do zore — o njemu, o Emily, o nama. O strahu, o ljubavi, o onome što znači krenuti ispočetka.
Mjesec dana kasnije, Greg je donio kutiju iz potkrovlja. U njoj su bile sve uspomene na Emily. Zajedno smo ih pregledali, a zatim ih spremili zauvijek. Tog dana, prvi put, vidio je mene — ne kao sjenku prošlosti, već kao ženu koju je izabrao.
Na našu prvu godišnjicu, donio mi je buket bijelih ljiljana. „Emily je voljela ruže,“ rekao je s blagim osmijehom. „Ali ti voliš ljiljane. Vrijeme je da naša priča počne iznova.“
I tada sam shvatila — ljubav ne znači zaboraviti prošlost, nego imati hrabrosti da stvoriš novu.
