Sunce je polako tonulo nad Monakom, bojeći more zlatnim odsjajem. Izabela je sjedila u tišini, držeći bebu u naručju. Nije više osjećala bijes, već mir – onaj koji dolazi tek nakon što se pravda ispuni.
Na stolu pored nje stajala je poruka iz advokatske kancelarije: potvrda da je Grant Enterprises zvanično prešla pod njenu i bebinu zaštitu. Ričard i Vanesa suočavali su se sa suđenjem, a dokazi koje je prikupila bili su neoborivi.
Izabela je pogledala prema horizontu, prema onom istom moru koje je jednom gotovo progutalo njen život. „More uvijek govori istinu,“ ponovila je riječi svog oca, sada s osmijehom.
Njena kćerka, mala Eliza, pomjerila se u naručju i otvorila oči. Izabela ju je nježno poljubila u čelo.
„Za tebe sam preživjela sve,“ šapnula je. „I obećavam – nikada nećeš živjeti u strahu, nego u svjetlu istine.“
Dok su valovi tiho udarali o stijene, jahta Elysium ležala je zaplijenjena u luci – simbol svega što je ostalo iza nje. Izabela se okrenula, spremna da krene naprijed.
Jer ono što je počelo kao izdaja, završilo je kao priča o snazi, preživljavanju i novom početku.
