Na rubu mirnog sela zavladala je tišina pogreba. Polirani drveni lijes stajao je uz svježe iskopanu jamu, okružen uplakanim licima i tihim šapatima molitve. Vjetar je nosio miris zemlje, njišući krošnje kao da i priroda tuguje s njima.
Tada je iznenada taj mir prekinuo neobičan zvuk — snažni udarci kopita koji su se približavali sve brže. Iz šume je izletio smeđi konj s bijelom zvijezdom na čelu, jureći ravno prema povorci.
Ljudi su vrisnuli i uzmakli, očekujući da će razjarena životinja sve srušiti pred sobom. No, konj se zaustavio — samo nekoliko centimetara od lijesa. Nije se pomjerao, nije rzao. Samo je stajao, gledajući u drveni poklopac s neobjašnjivom tugom u očima.
Mještani su pokušali da ga otjeraju, ali uzalud. Nije reagovao ni na glasove, ni na dodire. Ostao je tu, tih i dostojanstven, kao da zna da se oprašta.
Kada je obred završio i svi spustili pogled u zemlju za posljednji pozdrav, konj je napravio nešto što nikada niko neće zaboraviti. Lagano je spustio glavu, tiho zrznuo i dotakao lijes kopitom — jednom, pa još jednom. Zvuk je odjeknuo tišinom poput otkucaja srca koje se gasi.
U tom trenutku, starica u crnini prošaptala je kroz suze:
— To je njegov konj…
Tada su svi shvatili. Pokojnik ga je odgojio još kao ždrijebe, hranio ga, učio i čuvao. Bili su nerazdvojni — zajedno na poljima, u snijegu, na suncu, u tišini dana. Za njih dvojicu, granica između čovjeka i životinje nikada nije postojala.
Kada su ljudi otišli, konj je ostao kraj groba. Nepomičan, sagnute glave, kao da čuva stražu. Pod zalazećim suncem, njegova silueta na svježoj zemlji govorila je više od riječi — o ljubavi, odanosti i prijateljstvu koje ni smrt ne može prekinuti.
Jer neke veze ne završavaju ni kad srce utihne.
