Na lokalnu policijsku postaju stigao je poziv koji se dugo nije zaboravio.
– Halo… – začuo se tihi, drhtavi glas djevojčice od oko osam godina. – Molim vas, pomozite… tata mi je ispod poda…
Dispečer se ukočio, a zatim pogledao kolegu, zbunjen.
– Ispod poda? Djevojčice, možeš li dati telefon mami ili tati?
– Tata nije kod kuće već danima. Mama kaže da izmišljam. Ali ja znam da je tu. Rekao mi je.
– Rekao? Kako ti je to rekao?
– Došao mi je u snu… rekao je da je otišao daleko, ali da leži ispod poda.
Policajci su isprva mislili da je riječ o djetetovoj mašti, ali nešto u njenom tonu – suze i iskrena panika – natjeralo ih je da ipak provjere.
Kada su stigli na adresu, dočekala ih je majka, pomalo nesigurna i nervozna, ali pristojna. Pustila ih je unutra bez prigovora. Djevojčica je stajala u hodniku, stisnuta uz plišanog medvjedića, i pokazala prstom na dio poda u dnevnoj sobi, uz sam zid.
Policajci su počeli skidati slojeve laminata i dasaka. Zvuk metalne poluge odjekivao je prostorijom. Nekoliko minuta kasnije jedan od njih naglo je zastao, problijedio i ispustio alat iz ruke.
– Pronašli smo tijelo… – izgovorio je promuklo.
Ispod poda, zamotan u foliju i djelomično prekriven građevinskom pjenom, ležao je muškarac. Na glavi mu je bila jasna ozljeda od udarca.
Kasnija istraga potvrdila je ono čega su se svi potajno bojali – djevojčicin otac bio je ubijen, a njegova sudbina skrivana mjesecima.
Jedini tragovi do istine bili su šapat djeteta… i san koji se pokazao stvarnijim od jave.
