Bio je to sasvim običan dan za Marinu. Odlučila je detaljno pospremiti kuću — obrisati prašinu, oprati podove, pa čak i očistiti prostor ispod kreveta, koji je često ostajao zanemaren. Suprug je bio na poslu, djeca u školi, a tišina doma upotpunjena je njenom omiljenom glazbom.
Dok je odmakla krevet, ugledala je staru kartonsku kutiju omotanu požutjelom trakom. Pomislila je da se vjerojatno radi o nekim zaboravljenim dokumentima, ali nešto ju je navelo da je izvuče. Kutija je bila teža nego što je očekivala, a iznutra se čulo tupo zveckanje.
Znatiželja ju je brzo obuzela. Pažljivo je otvorila kutiju i pronašla stare fotografije u crno-bijeloj tehnici, pisma, dječju zvečku i žensku kopču za kosu. Na vrhu je stajala omotnica s porukom: „Ako ovo pronađete, znajte da vam ne zamjeram.“
U početku nije mogla shvatiti značenje poruke, ali onda je ugledala fotografiju svog supruga kao mladića, kako grli trudnu ženu. Na poleđini je stajalo: „Ljeto 1997. Očekujemo bebu.“
Marina je ostala bez riječi. Dok je pregledavala fotografije, vidjela je prizore s plaže, osmijehe i darove, ali i dječaka čije su oči bile iste kao oči njenog najstarijeg sina.
Šaptala je: „Ne… ne može biti…“
U pismu je stajalo još nekoliko redaka: „Ako joj ikada kažeš za mene, reci istinu. Recite mu odakle su mu oči.“
Marina je osjetila kako joj je dah zastao. Poznavala je svog supruga preko dvadeset godina i vjerovala je da zna svaku njegovu tajnu. No, ovo joj je otkrilo nešto sasvim neočekivano.
Kad se muž vratio kući, dočekala ga je uz otvorenu kutiju na krevetu. Vidjevši što je pronašla, izgledao je uplašeno.
„Odakle ti ovo?“ upitala je tiho.
„Gdje si to skrivao?“ nastavila je.
On je dugo šutio, zatim duboko uzdahnuo: „Mislio sam da je sve to zaboravljeno. Vjerovao sam da je prošlost nestala.“
„Prošlost ne briše tajne, Serjoža,“ odgovorila je gorko, „ona samo čeka da ih pronađeš ispod kreveta.“
Pogledali su se i Marina je shvatila da, bez obzira na to što će uslijediti, njihov život i obitelj nikada više neće biti isti.
