Moja sestra, koja nikada nije bila udata, godinama je brinula o našoj bolesnoj majci – tačno 12 godina. Ja u tom periodu nisam mogla pomoći jer sam odgajala četvero djece.
Nakon što je majka preminula, predložila sam da se kuća proda i da podijelimo novac ravnopravno. Međutim, sestra je odgovorila hladno: „Ti ne zaslužuješ ni feninga!“ Ignorisala sam to, uvjerena da nemamo šta dijeliti osim kuće.
Kada sam došla kod kuće, brave su bile promijenjene. Ušla sam na silu i zatekla sestru kako pakuje posljednju kutiju.
„Šta to radiš?“ pitala sam zbunjeno. Samo se nasmiješila i rekla: „Oh, zar ti nisam rekla? Prodala sam kuću.“
Rekla sam joj da je trebala da se posavjetuje sa mnom, jer je kuća bila i moja. Tada mi je pružila dokument – potpisan od naše majke, u kojem jasno stoji da cijela imovina pripada njoj.
U tom trenutku sam shvatila: majka joj je sve ostavila, a sestra nije imala obavezu da dijeli bilo šta. Gledala me s podsmijehom i rekla: „Čekala sam da vidim kako ćeš se ponašati. Kad sam vidjela koliko si brzo htjela sve prodati i mene izbaciti, znala sam da ne zaslužuješ ništa.“
Iako me boli, znam da je kuća pravno njena. Nemam načina da to osporim. Ostao je samo osjećaj praznine.
