Moja sestra je mjesec dana prije mog vjenčanja doživjela najveću tragediju – izgubila je muža i osmogodišnjeg sina u nesreći. Porodica je insistirala da otkažem svadbu, ali već sam unaprijed sve platila i bilo je prekasno da išta promijenim.
Na samom slavlju, dok su gosti plesali i veselili se, moja sestra je iznenada počela da se glasno smije, a zatim se desilo nešto zastrašujuće – ugasila su se sva svjetla, muzika je stala, a na zidu gdje su se ranije prikazivale moje svadbene fotografije pojavile su se slike njenog sina i muža.
Tada je ustala i, pred svima, rekla:
“Ti ovdje plešeš i slaviš dok je moj sin sahranjen prije nekoliko sedmica. Kad ti budeš imala svoju djecu, ponašat ću se prema njima s istom ravnodušnošću s kojom si se ti ponašala prema mojoj.”
U sali je zavladala tišina. Gosti su počeli da odlaze, a moja svadba se pretvorila u noćnu moru. Dan koji je trebao biti najsretniji u mom životu pretvorio se u najteže i najmučnije sjećanje koje nosim.
