Moja majka je izgubila život u porođaju, a otac me se odrekao istog trena — nije želio da me odgaja. Odgoj su mi pružili baka i djed po majci; djed je, nažalost, preminuo kad sam imala osam godina, a baka je sve svoje žrtvovala da bih uspjela. Prije par dana sam diplomirala na Medicinskom fakultetu — i to je prvenstveno njeno postignuće, jer bez nje ne bih bila ovdje.
Nakon 25 godina moj otac me je dodao na Facebook. Čudno je što se sjetio baš u trenutku kada završavam fakultet. Nisam prihvatila zahtjev. Ne kajem se zbog toga — ne želim ljudima koji su me zanemarivali da sada odlučuju hoće li biti dio mog života, posebno ako je razlog površne koristi ili prividna savjest. Ponekad osjećam ljutnju i bol zbog svega što sam prošla, ali više od svega osjećam ponos: preživjela sam, obrazovala se i imam snagu da sama biram svoje granice i odnose.
Zahvalna sam baki i svima koji su me podržavali. Vrijednost koju nosim nije određena odlukama drugih, nego svojim trudom i ljubavlju koju sam primila i koju sada nosim dalje.
