Moja kćerka je u braku i živi sa svojim mužem kod mene. S obzirom na to da imam dovoljno prostora u stanu i da živim sama, činilo se kao praktično i najbolje rješenje. Ipak, vremenom sam shvatila da situacija nije tako jednostavna kao što sam u početku mislila.
Moj zet je pažljiv i brižan – divan je muž, otac, ali i vrlo korektan prema meni. Kako su dani prolazili, sve više sam uviđala koliko je odgovoran i koliko se trudi da porodica funkcioniše skladno. To je u meni probudilo veliko poštovanje i privrženost prema njemu, jer nije česta pojava naići na tako posvećenu osobu.
Ponekad, dok je moja kćerka zbog posla bila odsutna, ostajali smo sami i provodili vrijeme u razgovoru ili zajedničkim obavezama. U takvim trenucima osjećala sam toplinu, bliskost i zahvalnost što u svojoj porodici imam nekoga na koga se mogu osloniti.
Ipak, ta bliskost me navela da se zapitam da li je ispravno toliko emotivno se vezati za njega, jer ne želim da narušim mir i povjerenje u našoj porodici. Sada sam u dilemi – kako nastaviti dalje, a da zadržim sklad u kući i zdrav odnos sa svima koje volim?
