Moj sin, koji je imao 34 godine, izgubio je život u saobraćajnoj nesreći prije tri mjeseca. Iza sebe je ostavio suprugu (29) i njihovo dvoje djece. Živjeli su zajedno sa mnom u porodičnoj kući proteklih sedam godina.
Nakon sahrane, došlo je do razgovora koji nam je svima promijenio život. Bila sam emocionalno slomljena, suočena s gubitkom djeteta, iscrpljena tugom i životnim pritiscima. Rekla sam njegovoj supruzi da bi bilo najbolje da pronađe novo mjesto za život.
Njena reakcija bila je tiha. Poslala mi je poruku u kojoj je napisala da sam joj “sve što je ostalo” i da ne zna kako dalje bez podrške.
Shvatila sam da je i ona u dubokoj boli. Oboje smo bile izgubljene u svemu tome — ja kao majka koja je izgubila sina, ona kao supruga i majka koja ostaje sama s dvoje male djece.
Istina je da sam godinama dijelila svoj dom i pomagale smo jedna drugoj. Ipak, u tom trenutku osjećala sam da više ne mogu — ni emocionalno, ni fizički. To nije bilo lako reći, niti je ona to lako prihvatila.
Nismo se rastale u lošem tonu, ali ostala je tišina među nama.
Ova situacija me natjerala da razmislim o granicama, odgovornosti i bolu koji svako od nas nosi na svoj način. I dalje se pitam da li sam mogla drugačije. Možda bi i ona postupila isto da je bila na mom mjestu. A možda i ne bi.
