Moj muž radi u Njemačkoj, a ja živim s njegovim roditeljima. Vjenčali smo se prošle godine, sa samo 19 godina. Volimo se iskreno, ali naši roditelji nisu bili pretjerano sretni zbog naše odluke – čak su pokušavali da nas razdvoje. Ubrzo sam ostala trudna i mislila sam da će to sve smiriti i učvrstiti naš brak… sve do današnjeg dana.
Trenutno sam u trećem mjesecu trudnoće, a danas me svekrva povela kod jednog privatnog ginekologa. To je bio moj prvi ginekološki pregled u životu. Nažalost, iskustvo je bilo vrlo traumatično – doktor je bio grub i neprijatan, a nakon pregleda sam primijetila krvarenje.
U panici sam se sama vratila nazad u ordinaciju da ga pitam šta se dešava, zabrinuta za bebu. Umjesto razumijevanja, dočekao me je hladan i ponižavajući odgovor – rekao je da sam džaba dolazila i da sam mogla pitati svekrvu zašto krvarim. Usput je dodao da je s bebom sve u redu i da je krvarenje normalno u tim ranim fazama trudnoće, te da mi je to moja svekrva – kao medicinska sestra – mogla objasniti.
Ostala sam zatečena i povrijeđena, i zbog ginekologovog odnosa, i zbog toga što se čini da se više vodi računa o statusima i profesijama nego o meni kao budućoj majci. Taj osjećaj ranjivosti i usamljenosti, pogotovo bez muža kraj sebe, teško se opisuje.
