U početku sam pristala, misleći da mu je zaista potreban mir i prostor. Naš odnos je uvijek bio pun ljubavi i pažnje, a on je cijeli život brinuo o meni, pa sam mu vjerovala.
Prošlo je nekoliko dana i činilo se da je sve u redu. Ali jedne noći probudili su me neobični zvukovi iz njegove sobe. Uz veliki napor uspjela sam doći do vrata – i ono što sam vidjela promijenilo je sve.
Moj muž je klečao u kutu, okružen svijećama, sa starom kutijom u rukama. Lice mu je bilo prekriveno suzama. Kada me primijetio, pokušao je sakriti što radi, ali na kraju je otvorio kutiju i pokazao mi njen sadržaj.
Unutra su bila pisma i fotografije njegove obitelji. Tada mi je ispričao priču koju nikada prije nije podijelio – o sestri koju je davno izgubio i krivnji koju je nosio u sebi. Svake noći povlačio se u tišinu, čitao ta pisma i molio se.
— „Nisam želio da čuješ moje plakanje“, rekao je tiho.
Tada sam shvatila da njegovo traženje prostora nije bilo zbog udaljavanja od mene, već iz želje da me zaštiti od vlastite boli. Prišla sam mu, uzela ga za ruku i rekla:
— „Sve što prolazimo, prolazimo zajedno. Nemoj skrivati svoje suze od mene.“
Te noći odlučili smo da nikada više nećemo skrivati jedno od drugoga svoje rane.
👉 Što vi mislite – trebamo li uvijek dijeliti i bolne tajne s voljenima, ili ih je ponekad bolje čuvati u sebi?
