Moj brat je nestao prije 13 godina. Tražili smo ga dugo, godinama, sve dok nismo izgubili svaku nadu.
Sinoć sam stala na benzinsku pumpu. Kraj mene je prošao muškarac – nosio je istu jaknu kakvu je moj brat imao kad smo ga posljednji put vidjeli. Zakrpe, izlizani rukav… bila je njegova.
Instinktivno sam povikala njegovo ime. Muškarac se okrenuo. Lice mu je problijedilo.
U tom trenutku, zazvonio mi je telefon. Poruka od moje majke:
„Nadam se da si dobro. Upravo sam imala ružan san o tebi! Nestala si, baš kao i tvoj brat. Molim te, brzo dođi kući.“
Ukočila sam se. Moja majka gotovo nikad ne šalje poruke bez posebnog razloga – a snove nikad ne spominje. Sve se poklopilo na jezivo precizan način.
Večeras sam se vratila na isto mjesto, u isto vrijeme, nadajući se da ću ga opet sresti.
Ali njega više nije bilo.
Nikada nisam rekla majci. Nisam htjela da je uznemirim.
Ali osjećaj da nešto nije u redu – ne napušta me.
