Kiša je pljuštala neumorno, kao da je nebo odlučilo isprati sav sjaj s bogatog kvarta na obronku Seattla. Kapljice su se slivale niz golema stakla vile, ostavljajući za sobom tragove svjetlucanja pod uličnim svjetlima. Unutra, Adrien Morel je stajao kraj kamina u prostranom dnevnom boravku, čvrsto stežući šalicu gorke crne kafe. Vatra je plesala i bacala sjenke po mramornim zidovima, ali njemu je bilo hladno — hladno od samoće koju nikakvo bogatstvo nije moglo zagrijati.
Navikao je na tišinu, na zvuk vlastitih koraka koji odjekuju kroz hodnike raskošne palače. Svi su govorili da je uspješan, moćan, nedodirljiv. Ali u toj tišini osjećao se prazno.
Tada je odjeknuo zvuk. Oštar, jasan — kucanje na masivna vrata od hrastovine. Adrien se trgnuo, namrštilo mu se čelo. Nije očekivao nikoga; osoblje je bilo odsutno, prijatelje nije imao mnogo. Odložio je šalicu i krenuo prema ulazu.
Kad je otvorio vrata, prizor pred njim zaledio mu je dah.
Na pragu je stajala žena, mokra do kože, kosa joj se lijepila za obraze, a u naručju je čvrsto držala djevojčicu od jedva dvije godine. Dijete je bilo umotano u stari kaput, sitne ručice provirivale su van i držale se za majčin džemper. Njene oči, velike i svijetle, promatrale su svijet s tihom znatiželjom.
— Oprostite što smetam… — glas žene bio je promukao, lomljiv. — Nisam jela dva dana. Mogu li očistiti vašu kuću, samo za tanjur hrane za mene i moju kćer?
Adrien se ukočio. Srce mu je preskočilo.
Prepoznao ju je.
— Clara? — jedva je izustio.
Žena je podigla glavu, a oči joj se raširile od šoka.
— Adrien?
Svijet je na trenutak stao. Prošlo je sedam godina od njihovog posljednjeg susreta. Sedam godina od kada je nestala, bez riječi, bez objašnjenja, ostavivši ga s gorčinom i pitanjima koja nikada nisu imala odgovore.
Ali sada je stajala tu, iscrpljena i izmučena, noseći dijete u rukama. Dijete s kovrčavom plavom kosom i očima koje… da, bile su njegove.
Adrien je osjetio kako mu krv struji kroz vene, kao da se budi iz dugog sna. Pustio ih je unutra. Vatra u kaminu obasjala je njihove figure, a toplina se brzo širila po sobi. Mala djevojčica — Léna, kako je kasnije saznao — nesigurno je pogledala prema njemu, a onda, instinktivno, pružila ruke da je podigne. Adrien je drhtavim prstima prihvatio to malo biće i prvi put osjetio težinu vlastitog djeteta.
Clara je sjela, još uvijek šuteći. Tek nakon nekoliko minuta tišine, priznala je istinu.
Kad je saznala da je trudna, Adrien je bio potpuno zaokupljen poslom. Njegova kompanija je išla na burzu, noći je provodio za računarom, dani su mu prolazili u sastancima. Nije htjela da bude teret. A onda — dijagnoza raka. Clara je povjerovala da neće preživjeti. I da je bolje nestati, nego ga vezati za sebe i osuditi na patnju. Rodila je sama, borila se sama, i preživjela.
Adrien je osjećao kako mu se grlo steže. Bio je bijesan, ranjen, ali i očajan. Nije mu dala priliku da bude uz nju. Nije mu dala da voli svoje dijete od prvog dana. Ipak, kad je ugledao Lénin osmijeh dok je grickala jagodu koju mu je ukrao iz kuhinje, znao je da prošlost više nije važna.
Sljedećih dana, život u vili se promijenio. Tišina je nestala. Djevojčica je trčala hodnicima, smijala se dok je Adrien pokušavao uplesti njezine sitne kovrče u pletenicu, iako su mu ruke bile nespretne. Clara je polako vraćala boje u svoj svijet: pronašla je kistove i platna, ponovo slikala, podsjećajući se tko je bila prije bola.
Ali nevolje nisu prestale. Adrienova majka, hladna žena od autoriteta i ambicija, stigla je jednog dana i suočila Claru u biblioteci:
— Misliš da ćeš uzeti dio našeg bogatstva? Iskoristiti mog sina?
Clara je šutjela, ali njezin pogled bio je dostojanstven. Bila je spremna otići — opet. Ali Adrien je stao pred nju, glasom oštrim i odlučnim:
— Ti i Léna ste moja obitelj. Nitko vas neće uzeti od mene.
Vrijeme je izliječilo rane. Adrien je naučio da bogatstvo nema vrijednost bez ljubavi. Clara je naučila da prava ljubav nikad ne nestaje, čak i nakon godina i boli.
Jednog proljetnog jutra, pod krošnjom magnolije, Adrien je kleknuo na travu i otvorio kutijicu s prstenom. Clara je prekrila usta rukom dok su joj suze klizile niz obraze.
— Želim da budete dio mog života… zauvijek, — rekao je.
Clara je klimnula kroz suze, a mala Léna je pljeskala ručicama i nasmijala se najljepšim osmijehom.
I u tom smijehu Adrien je pronašao ono što mu je sve godine nedostajalo: dom.
