Toplina, podrška i emocionalna sigurnost koja pomaže djetetu da se osjeća viđeno i vrijedno. Dijete ne raste samo uz hranu, krov nad glavom i rutinu, već uz osjećaj da postoji neko ko ga razumije, podržava i pruža siguran prostor za emocije. Kada toga nema ili je vrlo malo, posljedice se mogu pojaviti tek kasnije u životu.
Ove osobine nisu mane. Nisu znak slabosti. One su samo odraz načina na koji je djetinjstvo oblikovalo nečiji unutrašnji svijet – i mnoge od njih se mogu mijenjati, ublažiti ili potpuno prevazići uz podršku, svijest i rad na sebi.
1. Trajna borba sa samopoštovanjem
Kada dijete ne dobije dovoljno podrške i pohvala, kasnije može teško da vjeruje u vlastitu vrijednost. Odrasla osoba može preispitivati svoje uspjehe, sumnjati da zaslužuje ljubav ili se osjećati nedovoljno dobrom čak i kada drugi u njoj vide vrijednost.
2. Dubok strah od odbacivanja
Ako dijete nije imalo dosljednu emocionalnu sigurnost, odrasla osoba može stalno brinuti da će biti napuštena. Može izbjegavati otvorenost, skrivati svoja osjećanja ili se povlačiti – čak i kada najviše želi bliskost.
3. Težak odnos s vlastitim emocijama
Djeca uče o osjećajima posmatrajući odrasle. Ako u djetinjstvu nije bilo vođenja i objašnjavanja emocija, odrasla osoba može imati problem da ih prepozna, imenuje ili izrazi. Neki postanu hladni i zatvoreni, dok drugi budu preplavljeni osjećajima koje ne razumiju.
4. Preveliko oslanjanje na tuđe mišljenje
Kada dijete rijetko čuje riječi podrške, odrasla osoba može postati zavisna od spoljne potvrde. Pohvale joj postanu nužne, kritika je slomi, a osjećaj vrijednosti zavisi od tuđih reakcija.
5. Teškoća u povjerenju
Nedostatak emocionalne stabilnosti u djetinjstvu može stvoriti oprez u odraslom dobu. Odrasla osoba može tražiti skrivene motive, sumnjati u dobre namjere i držati ljude na distanci – iako žudi za bliskošću.
6. Sklonost perfekcionizmu
Savršenstvo postaje štit. Trud da sve bude besprijekorno djeluje kao način da se „zasluži“ prihvaćenost. Iako perfekcionizam može voditi uspjesima, često stvara ogroman unutrašnji pritisak.
7. Potreba da se stalno udovoljava drugima
Mnogi koji nisu imali emocionalnu sigurnost naučili su da čitanje tuđih potreba donosi mir. Zato često kažu „da“ kada žele reći „ne“, kako bi izbjegli konflikt ili razočaranje.
8. Hronična briga i preosjetljivost na stres
Ako je djetinjstvo bilo emocionalno nestabilno, nervni sistem se navikne da bude u stanju pripravnosti. Odrasla osoba može stalno očekivati problem, pretjerano analizirati ili se lako preplašiti svakodnevnim stresorima.
9. Izbjegavanje konflikta
Za neke, svaka svađa podsjeća na djetinjstvo puno napetosti. Zato radije ćute, prebrzo se izvine ili potisnu svoje potrebe samo da izbjegnu neugodu.
10. Izazovi u vezivanju i bliskosti
Neki se previše vežu iz straha da će ostati sami, dok se drugi povlače kad stvari postanu prebliske. Obje reakcije su načini kojima se osoba nekad davno naučila da se zaštiti.
11. Teškoće sa postavljanjem granica
Ako djetetove potrebe nisu bile uvažavane, odrasla osoba može vjerovati da nema pravo da postavlja granice. Zato tolerira situacije koje je iscrpljuju ili joj ne odgovaraju.
12. Sklonost ka kodpendentnosti
Neki odrasli počnu preuzimati odgovornost za tuđe emocije kako bi se osjećali potrebnim i vrijednim. Tako zanemaruju sebe, vjerujući da moraju stalno davati kako bi zaslužili ostanak i ljubav.
Umirujući podsjetnik
Prepoznavanje ovih obrazaca nije optuživanje prošlosti. Nije ni dijagnoza. To je način da bolje razumijemo sebe i da vidimo odakle dolaze neke naše reakcije.
Ljudi koji su odrasli bez emocionalne sigurnosti često postanu izuzetno empatični, pažljivi, sposobni i snažni. Mnogi od njih nauče nove obrasce, izgrade zdrave odnose i razviju duboko samopouzdanje – možda čak jače nego da su ga dobili gotovo.
Svijest je prvi korak ka iscjeljenju.
Toplina koju nismo dobili – možemo je naučiti dati sebi.
