Moj muž je prava muškarčina. Zna udariti rukom o sto kad treba – čvrst, glasan, autoritativan. Ponekad ta njegova ruka završi i na mom licu, ali kako on kaže – nikada bez razloga. U suštini, dobar je čovjek. A meni je to, tada, bilo najvažnije.
U braku smo nešto više od dvije godine. Prošle nedjelje dobio je svoj prvi godišnji odmor – bila sam sretna zbog toga, iako sam potajno tugovala jer meni šef nije odobrio isti termin.
U petak sam ga ipak nekako ubijedila da me pusti ranije. Izašla sam s posla u 12, trčala za tramvajem i jedva čekala da iznenadim muža. Nisam mu ništa javila – htjela sam da ga obradujem.
Kada sam otvorila vrata, zatekla sam prizor koji neću zaboraviti dok sam živa.
Moj muž, u potkošulji, sa usisivačem u rukama. Cijeli stan podignut – temeljito čišćenje u toku. Zbog buke me nije čuo, pa sam stajala tu, u tišini, i gledala ga… minutu, dvije.
Srce mi je bilo puno.
Znala sam da je on dobar čovjek. Ali tada sam to osjetila – duboko, stvarno.
Bio je malo ljut jer sam mu „pokvarila“ iznenađenje koje je pripremao, ali par nježnih riječi, dodira i poljubaca… i sve je bilo u redu.
Tog dana sam shvatila da nježnost ne mora da viče. Ponekad se tiho pokaže – u usisivaču, u mirisu čistoće, u čovjeku kojeg voliš.
