Kuća je bila nepodnošljivo tiha. Otkako je Mira sahranjena, Stjepan se kretao po sobama kao duh, obavijen tugom i tišinom koju je mrzio. Jedini zvuk koji je narušavao taj muk dolazio je iz ugla dnevne sobe — iz velikog kaveza u kojem je sjedio Koko, afrički sivi papagaj.
„Mirin anđeo! Mirin anđeo!“ kreštao je, kao da doziva. Mira ga je obožavala, razgovarala s njim kao s djetetom, ali Stjepan ga je oduvijek smatrao smetnjom.
„Umukni“, promrmljao je, bacivši jastuk prema kavezu. „Nema je više.“
Dani su prolazili, a papagaj je neumorno ponavljao isto. Sve dok jednog dana nije počeo govoriti nešto novo:
„Šifra… pod krilom… nađi me.“
Stjepan je mislio da ptica oponaša televizor, ali riječi su se ponavljale satima. Iritiran, odlučio je pozvati azil da ga odvede. Te večeri, dok je tražio Mirin stari adresar, papagaj je opet rekao:
„Šifra… pod krilom… nađi me!“
Tada mu je pogled pao na policu iznad kamina — mjesto koje je Mira zvala „moje malo nebo“. Na sredini je stajala velika figura anđela s raširenim krilima. Stjepan je prišao, drhtavih ruku podigao figuricu i ispod nje pronašao malu žutu kovertu s natpisom:
„Za mog Stjepana.“
Unutra su bili bolnički nalazi — dijagnoza tumora na mozgu, stara šest mjeseci. I još jedan papir: izvod iz banke, s ušteđevinom dovoljnog iznosa da pokrije sve njegove dugove. Uz to, Mirina rukom napisana poruka:
„Znam da mrziš Koka, dragi moj. Ali on je jedini kome sam mogla reći. Svaki dan sam mu ponavljala ovo, da te podsjeti. Šifra za sef je ispod njegovog kaveza.
Ne ljuti se što ti nisam rekla. Nisam htjela da me gledaš kako nestajem. Oprosti mi.
Volim te. Tvoj ‘anđeo’, Mira.“
Stjepan je kleknuo, stežući pismo dok su mu suze padale na pod.
Pogledao je u Koka. Papagaj ga je tiho promatrao i izgovorio:
„Mirin anđeo.“
Tada je shvatio — ptica koju je mrzio nije bila samo sjećanje na Miriu. Bila je čuvar njene posljednje tajne i glas koji mu je, kroz tugu i tišinu, donio njen oproštaj i ljubav.
