Julián je izlazio sa sastanka u Polancu, jednom od onih beskrajnih susreta gdje se svi pretvaraju da spašavaju svijet. Želio je samo pobjeći.
Ušao je u svoj blindirani SUV, dao upute i zadubio se u telefon, sve dok mu pokret nije privukao pažnju. Tamo, na pločniku, ugledao ju je: Valeriju. Jednostavno obučena, umorna, s poderanom torbom u ruci. Pokraj nje troje djece. Tri poznata lica. Isti pogled. Njegove oči.
Zapanjen, Julián se nagnuo, ali automobil mu zakloni pogled.
— „Stani!“ povikao je.
Iskočivši van, ponovno ju je ugledao. Prelazila je cestu, čvrsto držeći djecu, prije nego što je nestala u sivom Uberu. Prekasno.
Potresen, Julián se vratio na svoje mjesto. Slika nije silazila s uma. Jesu li to… njegova djeca?
Primio se za glavu. Šest godina. Toliko je prošlo otkako je napustio Valeriju. Jednog jutra otišao je bez objašnjenja, uvjeren da će se vratiti kad postane bogat. Ali nikada se nije vratio.
Kod kuće, bacio je kaput, natočio čašu i počeo hodati amo-tamo. Sjećanja su navirala: njihov smijeh, noći, nježan pogled. A sada… troje djece s njegovim licem.
Pretražio je društvene mreže. Ništa. Kao da je nestala. Uzdrman, otvorio je staru mapu s fotografijama: Valeria na plaži, u stanu, smijući se punih usta kokica. Na jednoj ga je grlila, blistavog osmijeha. Julián je zastao, pa shvatio što mora učiniti.
Uzeo je telefon:
— „Mateo, pronađi Valeriju Ortegu. Mislim da živi u Manili… s troje djece.“
— „Još nešto?“
— „Da. Možda su moja.“
Tišina je visjela u zraku. Julián je gledao grad, svjestan da mu se život može preokrenuti.
Sljedećeg jutra, progonjen Valerijinim likom, stigao je u ured ne rekavši ni riječ zaposlenicima. Iza stakla, nastavio je potragu. Još uvijek ništa.
U tišini, šapat mu se oteo s usana:
— „Pronaći ću te, Valeria. I ovaj put… neću otići.“
