„Mama, onaj čovjek izgleda isto kao ja… ali zašto prosi na ulici?“ — pitao je moj sin. Istina ga je potresla…
Bio je savršen subotnji jutro u Sijetlu. Ono rijetko, kada se sunce napokon probije kroz morski vazduh, osuši vlažni pločnik i ispuni ulice mirisom soli, jakog kafe i nečeg nalik — nadi.
Držala sam Noahu za ruku. Njegovi mali prsti bili su, naravno, ljepljivi od kugle čokoladnog sladoleda koju je maloprije pojeo.
Sa svojih šest godina bio je pravi mali uragan — neiscrpna energija i beskrajno more pitanja.
Njegove plave oči, sjajne i duboke poput ljetnog neba, upijale su sve: turiste s mapama, ulične muzičare sa starim gitarama, trajekte koji su klizili po sunčanim vodama zaliva Eliott.
Već smo se vraćali prema parkingu kada je zastao. Njegovo malo tijelo se ukočilo, a ljepljiva ruka čvrsto se uhvatila za moju.
„Mama“, rekao je tiho, gotovo šapatom, s mješavinom zbunjenosti i čuđenja koja mi je ledeno prošla niz kičmu. „Mama, pogledaj!“
Pratila sam njegov pogled. Na uglu Pine Streeta, pored zatvorene knjižare, sjedio je čovjek. Sklupčan, naslonjen na hladan zid od cigle, gotovo neprimjetan u sjeni zgrade.
Na prvi pogled — ništa posebno. Samo još jedno lice u moru onih koje grad odavno ne vidi. Pohabana odjeća, masna kosa, prljava bejzbol kapa, duga brada. U rukama komad kartona s natpisom ispisanim crnim markerom:
„Gladan sam. Svaka pomoć dobrodošla.“
Noah nije skidao pogled. Njegov sladoled se topio, kapajući niz ruku, ali on to nije ni primjećivao.
„Mama,“ rekao je glasnije, „taj čovjek… izgleda tužno… ali njegovo lice…“
Zastao je, promrštio obrve, gledajući čas njega, čas mene.
„Mama, njegovo lice je isto kao moje!“
Srce mi je preskočilo otkucaj. A onda stalo.
Pogledala sam čovjeka pažljivije. I tada sam ih vidjela — njegove oči.
Plave. Iste one plave kao Noine. Iste kao one koje sam godinama gledala na starim, izblijedjelim fotografijama skrivenim u kutiji ispod kreveta.
U trenutku mi je nestalo daha. Nije moguće.
Ali bilo je.
Čovjek je spustio pogled, sakrio lice pod kapu, no bilo je kasno.
Prepoznala sam oblik vilice, liniju nosa, izraz koji sam nekad znala napamet.
Bio je to Ethan.
Sedam godina prošlo je otkako je nestao iz našeg života. Sedam godina tišine, bola i pokušaja da sve zakopam duboko pod slojeve svakodnevice. I sada — tu, na pločniku, s kartonom u rukama, sjedio je on.
U meni se sve sledilo.
„Noah“, šapnula sam, glasom koji nisam prepoznala, „idemo. Molim te, idemo.“
Ali Noah nije htio.
„Mama, nasmiješio mi se! Izgleda gladno. Mogu li mu dati svoj sendvič?“
Podigao je malu kutijicu, s pola pojedenim sendvičem od kikiriki putera.
Nisam znala šta da uradim. Svaki dio mene vrištao je da pobjegnem — da zaštitim sina i da se pretvaram da to lice nikada više nisam vidjela.
Ali dok je Noah pružao svoju malu ruku prema tom neznancu, znala sam da prošlost više nije nešto od čega se može pobjeći.
