Trebalo je da provede ljeto kod bake. Činilo se kao dobra ideja: pomoći u dvorištu, udaljiti se od gradske vreve i provesti vrijeme s njom nakon dugo vremena. Njegova želja da bude od koristi iznenadila me, ali i obradovala — možda će sazreti i sagledati svijet drugačijim očima.
No, jednog dana stigao je neobičan poziv od moje majke. Njezin glas bio je drhtav i zabrinut, a veza se prekinula prije nego što sam stigao išta pitati. Odmah sam krenuo na put, s osjećajem tjeskobe.
Kuća me dočekala u potpuno drugačijem stanju nego što sam navikao: zapušten vrt, ugašena svjetla i buka iznutra. Kad sam ušao, zatekao sam skupinu tinejdžera, glasnu glazbu i nered posvuda. U panici sam tražio majku.
Napokon sam je pronašao u njezinoj sobi, umornu, ali dobro. Zagrlio sam je s olakšanjem dok je tiho govorila koliko joj je teško u toj buci i koliko joj znači što sam stigao.
Kasnije sam porazgovarao sa sinom. Objasnio sam mu da neovisnost nosi odgovornost, a poštovanje i briga za druge uvijek moraju biti na prvom mjestu. Posramljen, priznao je da je pretjerao. Dogovorili smo se da će ostatak ljeta provesti kod kuće, a baka će ponovo imati mir.
Taj događaj donio nam je važnu lekciju: odrastanje nije samo iskušavanje granica, nego i spremnost da priznamo greške, učimo iz njih i čuvamo one koje volimo.
