Vila Montes-de-Oca bila je prostrana, svijetla — i tiha.
Tišina koja je odzvanjala kroz hodnike nije bila obična, već ona što pritiska srce.
Otad kad je Clara, prva supruga Tomása, poginula jedne kišne večeri vraćajući se s poklonom za njihova sina Lea, u toj kući se više nije čuo smijeh.
Leo je preživio nesreću, ali je izgubio sposobnost hodanja.
I osmijeh.
Sada, s tek sedam godina, dane je provodio u kolicima, gledajući u vrt u kojem se nekad igrao.
Tomás se zakopao u posao, a njegova nova supruga Eliza ispunila je kuću ledenom tišinom.
Dan kada se sve promijenilo
Leo je slagao kockice na stolu kad je Eliza ušla u sobu.
— „Hoćeš li cijeli dan samo sjediti?“ pitala je hladno.
— „Pokušavam nešto napraviti,“ odgovorio je tiho.
— „Pokušavaš?“ uzdahnula je. „Tvoj ti otac daje sve, a ti ništa. Ne možeš ni sjediti kako treba!“
Ruke su mu zadrhtale, suza mu skliznu niz obraz.
— „Gledaj me kad ti govorim!“ viknula je.
Ali tada se začuo drugi glas.
Glas koji je donio svjetlo
Na vratima je stajala Mariana, nova sobarica.
— „Nemojte tako govoriti s njim,“ rekla je mirno. „On je samo dijete.“
Eliza se ukočila.
— „Zaboravila si svoje mjesto.“
— „Možda,“ odgovorila je Mariana. „Ali nisam zaboravila što znači dobrota.“
U tom trenutku, u kuću je ušao Tomás.
Zatekao je uplakanog sina, uplašenu sobaricu i hladnu suprugu.
— „Što se ovdje događa?“ upitao je.
Tišina.
— „Ništa,“ rekla je Eliza.
Mariana je tiho dodala:
— „Branila sam vašeg sina.“
Tomás ju je pogledao.
— „Hvala.“
— „Nisam mogla šutjeti.“
— „Dobro da nisi,“ rekao je tiho.
Mali koraci ka životu
Od tog dana sve se počelo mijenjati.
Mariana je provodila vrijeme s Leom, donosila mu kolačiće, učila ga nove igre.
Jednog popodneva, Leo ju je pogledao i rekao:
— „Želiš li igrati Uno?“
— „Nisam dobra u tome.“
— „Naučit ću te.“
To je bio prvi osmijeh nakon dvije godine.
Novi početak
Tomás je toga dana shvatio da kuća ponovo diše.
Te večeri, kad je zatekao Lea i Marianu kako se smiju za stolom, rekao joj je:
— „Učinili ste nešto što nijedan liječnik nije mogao.“
— „Samo sam slušala,“ odgovorila je tiho.
Kuća Montes-de-Oca više nije bila prazna.
Ponovno je bila puna života — i smijeha.
