Na rubu mirnog sela, tišinu pogreba prekidao je tek tihi šum vjetra među krošnjama. Uglačani drveni lijes stajao je pokraj svježe iskopane jame, okružen uplakanim licima i prigušenim molitvama. Sve je bilo obavijeno tugom i poštovanjem prema onome koji je otišao.
Odjednom, kroz gustu šumu začuli su se brzi, snažni udarci kopita. Iz sjene je izjurio prekrasan smeđi konj s bijelom zvijezdom na čelu i pojurio ravno prema okupljenima.
Zavladao je strah — ljudi su se razmaknuli, misleći da će uznemirena životinja srušiti sve pred sobom. Ali konj se iznenada zaustavio, tik ispred lijesa. Nije se micao. Samo je stajao i gledao — dugim, tihim pogledom, kao da razumije.
Pokušavali su ga odmaknuti, no nije reagirao. Ni povici, ni pokreti, ništa ga nije moglo odvojiti od mjesta gdje je stajao.
Kad je obred došao kraju, konj je učinio nešto što je sve ostavilo bez daha. Polako je spustio glavu, ispustio dubok, tužan zvuk — gotovo kao jecaj. Zatim je podigao jedno kopito i lagano, dvaput udario po poklopcu lijesa. Zvuk je odjeknuo tišinom, duboko i potresno.
Ljudi su stajali nijemi. A onda je starica iz gomile tiho prozborila:
— To je njegov konj…
Tada su svi shvatili.
Pokojnik ga je othranio dok je bio ranjeno, nemoćno ždrijebe. Danima ga je hranio, liječio i učio hodati. Godinama su bili nerazdvojni — radili su zajedno u polju, dijelili putove, preživljavali zime. Konj mu nije bio samo životinja, već prijatelj, saputnik i tiha utjeha.
Zato je i došao. Osjetio je gubitak i vratio se, da se na svoj način oprosti od čovjeka koji ga je volio.
Kad su ljudi otišli, konj je ostao. Stajao je pokraj groba, spuštene glave, kao da bdije. Sunce je polako zalazilo, a njegova se silueta ocrtavala na crvenkastom nebu — prizor koji je svima urezan u sjećanje.
Te večeri, selo je šutjelo, ali svi su znali: postoje veze koje ni smrt ne može prekinuti.
I ponekad, najdublje priče o ljubavi i odanosti ne pripadaju ljudima — nego srcu između čovjeka i njegova konja.
