Zidovi stare zgrade bili su tanki kao papir, a u njima se svaka tuđa briga pretvarala u malograđanski nadzor. Suada iz 4B sebe je doživljavala kao čuvaricu reda, ali njena “briga” bila je zapravo ogorčenost zamaskirana u moral. Njena glavna meta bila je Amela, mlada samohrana majka iz 4A — tiha, umorna, uvijek u žurbi, sa podočnjacima koji su svjedočili o mjesecima nespavanja. A njen sin Tarik često je plakao noću.
Za Suadu je sve bilo jasno: Amela je loša majka. “Opet ostavlja dijete samo… opet ga pušta da plače… to je zapuštanje,” govorila je komšinicama. Nije se zapitala, nije pokušala razumjeti. Nije znala da Amela radi treću smjenu čišćenja, da jedva plaća kiriju, da Tarik plače zbog grčeva, a ne zbog gladi.
U utorak, kada je vidjela Amelu sa pola hljeba i kesicom mlijeka, Suada je zaključila da je njena “dužnost” da reaguje. Sa lažnom zabrinutošću, a stvarnim otrovom u glasu, pozvala je Centar za socijalni rad i prijavila “teško zanemarivanje djeteta”.
Dva dana kasnije, na Amelina vrata pokucali su socijalna radnica i policajac. Suada je stajala iza njih, spremna da se uvjeri da je bila u pravu. Amela je otvorila vrata, blijeda, izmučena, u staroj trenerci. Kada je čula zbog čega dolaze, oči su joj se napunile panikom.
Stan je bio čist, ali sablasno prazan: bez tepiha, bez kauča, bez televizora. U frižideru — samo polovina bajatog hljeba i flaša vode. Socijalna radnica je odmah posegnula za blokčićem.
— “Ovo su uslovi za hitno oduzimanje starateljstva,” rekla je hladno.
Amela je pokušala da ih zaustavi, stala je ispred vrata spavaće sobe kao da brani svetinju.
— “Molim vas… nije tako kako izgleda…”
Policajac ju je pomjerio u stranu i otvorio vrata.
A onda je sve stalo.
Umjesto zapuštene sobe, unutra je bilo toplo, osvijetljeno, puno boje. Zidovi prekriveni dječijim crtežima. Na podu pažljivo složene igračke od kartona. A u sredini — mali Tarik, umotan u mekano ćebe, rumenih obraza, sa činijom tople pileće supe ispred sebe. Pored supe — svježe voće i kutija skupih vitamina.
Dijete je bilo srećno. Nahranjeno. Zbrinuto.
Socijalna radnica je zastala, gotovo bez riječi.
— “Gospođo Amela… kada ste vi posljednji put jeli?”
Amela je slegla ramenima, kao da je to potpuno nevažno.
— “Nije bitno. Prodala sam kauč i šporet da platim grijanje i kupim vitamine. Ja jedem kasnije. Bitno je da on ima.”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od presude. Suada je prvi put osjetila pravi stid — shvatila je da je gledala ženu koja se žrtvuje do posljednje mrvice, a ne majku koja zapušta dijete.
Socijalna radnica je zatvorila blokčić.
— “Ovdje nema zanemarivanja. Ima samo ogromne ljubavi.”
Nakon što su otišli, Suada se povukla u svoj stan bez riječi.
A sat vremena kasnije, Amela je čula tiho kucanje. Na otiraču — tri velike kese pune hrane. Pečeno pile, voće, mlijeko, hljeb, namirnice za cijeli mjesec. Na vrhu — kovertica.
“Oprosti mi što sam bila slijepa.
Komšinica iz 4B.”
Ponekad prazan frižider ne govori o lošoj majci.
Nekad govori o majci koja sebi uskraćuje sve — da bi dijete imalo sve.
