Amra je svakog jutra prolazila pored pekare “Saraj”, noseći u rukama torbice svojih sinova, dok joj je stomak krčao od gladi. Nakon što joj je muž poginuo na građevini, život se pretvorio u neprestanu borbu s računima, glađu i strahom za budućnost svojih dječaka. Radila je na crno, čistila stanove i hodnike zgrada, ali novca je uvijek bilo premalo.
Hamza, vlasnik pekare, bio je poznat po strogoći. Krupan, mrkog pogleda, šutljiv i ozbiljan. Amra je svakoga dana kupovala najjeftiniji, jučerašnji hljeb, držeći nekoliko kovanica skupljenih do zadnjeg feninga. U njegovoj prodavnici se osjećala sitno i nevidljivo, baš kao i u ostatku života.
Ali u njenoj svakodnevnici postojala je jedna tajna. Tarik, njen mlađi sin, bio je slabokrvan i često je ujutro padao u nesvijest od gladi. Amra je tražila način da ga nahrani, a da ne oduzme od skromnog budžeta koji je jedva pokrivao kiriju. Svakog dana, koristeći gužvu u pekari, brzo bi uzela jednu kiflu – samo jednu – i sakrila je u rukav svog kaputa. To je bio jedini Tarikov doručak. Svaki put bi je zabolela savjest, ali ljubav prema sinu bila je jača od straha.
Dugo je mislila da njene drhtave ruke niko ne primjećuje.
Jednog kišnog jutra, pekara je bila prazna. Hamza je slagao tepsije, a Amra, mokra i iscrpljena, osjetila je kako je Glad opet vuče za rukav. Pružila je ruku prema zlatnoj kifli, misleći na Tarikov blijedi osmijeh — i tada je čelična ruka obavila njen zglob. Kad se okrenula, Hamza je već stajao pored nje, strašan i ćutljiv.
Optužio ju je da krade već dvije sedmice. Amra se slomila i briznula u plač, misleći da će je izbaciti, osramotiti ili prijaviti policiji. Međutim, umjesto toga, Hamza ju je odveo u svoju kancelariju. U tihoj, zagušljivoj sobi pokazao joj je požutjelu fotografiju svoje majke Rahime i sebe kao bosonog dječaka ispred trošne kuće. Ispričao joj kako je i njegova majka krala kifle da bi ga spasila od gladi — sve dok ih jednog dana nisu uhvatili i ponizili pred svima.
Tada je shvatio Amrinu bol. Nije u njoj vidio lopova, nego sliku žene koja je radila isto što i njegova majka prije četrdeset godina.
Hamza je zatim pozvao radnicu i donio veliku vreću punu vrućeg hljeba, kifli, pite i jogurta. Spustio ju je Amri u krilo i rekao da se ne plaši — da je to za nju i njene sinove. Zatim joj je ponudio posao u pekari, s redovnom platom i svakodnevnom kesom hrane za djecu.
Amra je bila zapanjena, pa zatim preplavljena zahvalnošću. Prvi put nakon dužeg vremena imala je osjećaj da se njen život okreće nabolje, da njena djeca neće više zaspati gladna, i da postoji neko ko je vidi, neko ko razumije njene izbore.
Dana kad je mislila da je uhvaćena i izgubljena, zapravo je dobila ono što je najviše trebala — šansu da ponovo počne graditi život. A Hamza je dobio priliku da izliječi rane iz svog djetinjstva, spasivši ženu koja je podsjećala na majku koju nikada nije zaboravio.
