. Priča gospodina Vladimira to je najbolje dokazala.
Stariji čovjek mjesec dana je proveo u bolnici, sam i zaboravljen od porodice. Njegova jedina utjeha bila je mačka Mica, koju su medicinske sestre krišom unosile u sobu. Satima bi sjedila pored njega, često se smještajući na njegov stomak, tačno na mjestu gdje ga je bol najviše mučila. Osoblje i pacijenti ubrzo su se navikli na tu neobičnu, ali dirljivu vezu.
Na dan operacije Vladimir je imao samo jednu želju — da se oprosti od svoje Mice. Kada su mu je donijeli, ona se sklupčala na njegovom stomaku i počela predati. Ali onda se iznenada ukočila. Prestala je s predenjem, nakostrijesila dlaku i počela bijesno grebati njegovo tijelo tačno pored mjesta gdje je bila igla za infuziju.
U prvi mah svi su mislili da je životinja poludjela. No sestra Ana primijetila je nešto neobično — koža na tom mjestu počela je poprimati plavičastu nijansu. Ubrzo je stigao anesteziolog i potvrdio najgore: ogroman krvni ugrušak prijetio je da se otkine. Da je operacija počela u tom stanju, pacijent ne bi imao nikakve šanse.
Zahvaljujući Micinom instinktu, liječnici su najprije uklonili ugrušak, a tek onda započeli glavni zahvat. Time je Vladimiru doslovno spašen život.
Kada se probudio nakon operacije, prvo što je tražio bila je njegova mačka. Donijeli su mu je, a ona se sklupčala na njegovim grudima i mirno predla. Njen zadatak bio je završen.
Od tog dana, osoblje bolnice gledalo je Micu s posebnim poštovanjem — kao pravu kolegicu koja je otkrila ono što medicina nije uspjela.
