Kasno poslijepodne, čovjek u svojim šezdesetim

Kasno poslijepodne, čovjek u svojim šezdesetim

Kasno poslijepodne, čovjek u svojim šezdesetim, kože potamnjele od sunca, zakoračio je u predvorje najluksuznijeg hotela u gradu. Na sebi je imao izblijedjeli smeđi kaput i pohabane sandale, a prašina na odjeći odavala je da dolazi sa sela.

Prišao je recepciji i rekao mirnim, iskrenim glasom:

„Dobar dan, želio bih sobu za jednu noć.“

Recepcionerka, mlada i dotjerana, pogledala ga je s visine, a zatim hladno odgovorila:

„Gospodine, ovaj hotel je preskup. Savjetujem vam da potražite neki jeftiniji motel niz ulicu.“

Starac se nije naljutio. Naslonio se na pult i tiho rekao:

„Znam gdje sam došao. Samo želim sobu, bilo koju.“

Ali recepcionerka je izgubila strpljenje:

„Rekla sam vam — ovo nije mjesto za vas! Ovdje odsjedaju poslovni ljudi, ne seljaci!“

Neki od gostiju u lobiju počeli su ga gledati sa prezirom. Starac je samo klimnuo glavom i u tišini izvadio stari mobilni telefon. Pozvao je nekoga i mirno rekao:

„Zdravo, u predvorju sam tvog hotela. Izgleda da osoblje ne želi da mi izda sobu.“

Nekoliko minuta kasnije, lift se otvorio. Iz njega je izašao mladić u elegantnom odijelu. Kada je ugledao starca, brzo mu je prišao i duboko se naklonio:

„Striče! Zašto niste javili da dolazite? Trebao sam poslati po vas!“

Cijeli lobi je utihnuo. Ispostavilo se da je mladić direktor hotela. Pogledao je recepcionerku i rekao ozbiljnim tonom:

„Ovaj čovjek nije bilo ko. On je moj dobrotvor. Zahvaljujući njemu, moja porodica i ja imamo sve što danas vidite. Od sada, kad god dođe, tretiraće se kao najvažniji gost.“

Recepcionerka je problijedjela. Glas joj je drhtao dok je šaptala:

„Ja… nisam znala…“

Starac se blago nasmiješio:

„U redu je, dijete. Samo se sjeti — nikad ne sudi o čovjeku po odjeći. Vrijednost osobe ne vidi se spolja.“

Direktor se tada obratio svima:

„Da moj stric nije pomogao mom ocu u najtežem trenutku, nikad ne bismo imali ovaj hotel. To mu nikad neću zaboraviti.“

Tišina je ispunila prostoriju, a mnogi su se postidjeli svojih pogleda.

Direktor je zatim lično otpratio starca do najluksuznijeg apartmana. Na odlasku, starac se okrenuo i rekao:

„Zapamtite, djeco — bogatstvo ne određuje vrijednost čovjeka. Poštujte svakoga, jer nikad ne znate ko stoji ispred vas.“

Te večeri, priča o skromnom farmeru proširila se hotelom. Svi su naučili važnu lekciju: nikada ne sudi o knjizi po koricama.

Ujutro, starac je tiho otišao, ostavivši za sobom tišinu i duboko poštovanje onih koji su svjedočili njegovoj skromnosti.