Stojim u pošti, tri sata poslije podne. Iza mene neki sladak dečko. Kad god ga pogledam, on se samo nasmije – onako iskreno, tiho, ali dovoljno da mi izmami osmijeh nazad.
Od gladi su mi već počela krčati crijeva. Nisam stigla ništa pojesti cijeli dan. U trenutku kad je zvuk gladi postao glasniji od tišine pošte – stid me, okrenem se… a njega više nema. Pomislim da je otišao.
Dolazi red na mene, završim sve na šalteru i krenem da idem, a on me čeka ispred – s vrećicom u ruci.
Pruži mi je i kaže uz osmijeh:
“Tako lijepa cura ne smije biti gladna.”
U vrećici burek. Jogurt. I mali papir s njegovim brojem.
Sljedeću subotu idemo na kafu.
Nekad su male geste – najveći početak.
