Kad život iznenada skrene, ostaješ sam sa sobom – i baš tada počinje prava promena.
Posle bola i razočaranja u ljubavi, dani su bili tihi, skoro bešumni. Ali ta tišina nije donosila utehu, već prostor za suočavanje. Stan u kome smo živeli bio je pun uspomena – šolja iz koje je pio, knjiga koju nije završio, posteljina koju sam birala verujući u nas. Ipak, umesto tuge, javila se tiha snaga – spoznaja da sam još tu, cela i spremna za novi početak.
Nisam se slomila. Osetila sam bol, ali i zahvalnost. Tamo gde je nestalo poverenje, rodilo se samopoštovanje.
Počela sam da živim drugačije – ne po tuđim očekivanjima, već u skladu sa sobom. Mali rituali – doručak za sebe, muzika koju volim, tišina koja sada leči.
Prijatelji su bili tu, slali poruke, ali pre nego što sam mogla da razgovaram s njima, morala sam da naučim da razgovaram sa sobom, bez pritiska i osude.
Vremenom sam shvatila da nisam izgubila, već dobila šansu. Da se vratim sebi, da sebe vidim i volim na način na koji to niko drugi ne može.
Jednog jutra, dok sam pila kafu gledajući kroz prozor, nasmejala sam se bez posebnog razloga – samo zato što sam znala da sam dobro. Preživela sam ne samo kraj veze, već i iluziju u koju sam bila zarobljena.
Počela sam da pravim male promene – novu posteljinu, novu boju zida, kurs crtanja. Mali koraci, ali moji. Tišina u kojoj sam sada pripada samo meni, i u njoj konačno dišem slobodno.
Znam da će neki dani doneti sećanja kao talase – miris, mesto, ime. Ali sada ne bole, već me podsećaju koliko sam daleko stigla.
Jer sada biram sebe – ne kao poslednju opciju, već kao prvi i najvažniji korak. I u tome je prava snaga.