Prezaštićivanje djece: Kako prevelika briga roditelja može usporiti razvoj i smanjiti samostalnost
Dobronamjerna greška koja može imati ozbiljne posljedice
„Nemojte ovo raditi svojoj djeci!” – ovom jasnom porukom klinički psiholog Vlajko Panović skreće pažnju na čestu i često nenamjernu grešku u odgoju: pretjeranu zaštitu djece. Iako roditeljska briga ima važnu ulogu u razvoju djeteta, Panović naglašava da prezaštićivanje može negativno uticati na emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj.
U ovom vodiču istražujemo zašto je važno djetetu omogućiti da uči kroz iskustvo, preuzme odgovornost i postane samostalno, te kako roditelji mogu podržati zdrave razvojne procese.
Šta je prezaštićivanje i zašto može biti štetno?
Prezaštićivanje se odnosi na roditeljski stil u kojem se djetetu uskraćuje prostor da samostalno donosi odluke i rješava izazove. Najčešći primjeri uključuju:
-
donošenje svih odluka umjesto djeteta
-
izbjegavanje dodjeljivanja kućnih zadataka
-
rješavanje školskih ili društvenih problema bez uključivanja djeteta
-
kontrola svakodnevnih aktivnosti bez uvažavanja dječijeg mišljenja
Iako sve to može djelovati kao znak brige, dijete prima poruku da nije sposobno da se samo nosi s izazovima, što dugoročno narušava njegovo samopouzdanje.
Dugoročne posljedice prezaštićivanja
1. Smanjeno samopouzdanje i nesigurnost
Djeca koja nisu imala priliku da pokušaju, pogriješe i nauče, često razvijaju strah od neuspjeha i oslanjaju se isključivo na druge u donošenju odluka.
2. Nedostatak osjećaja odgovornosti
Bez svakodnevnih zadataka i obaveza, dijete ne razvija radne navike niti osjećaj odgovornosti – što kasnije otežava funkcionisanje u školskim, profesionalnim i porodičnim okolnostima.
3. Zavisnost od roditelja u odraslom dobu
Prezaštićena djeca često i u odraslom životu imaju poteškoće sa donošenjem odluka i snalaženjem u realnim životnim situacijama, te zadržavaju snažnu emocionalnu i praktičnu zavisnost od roditelja.
Kako podstaći samostalnost kod djece?
1. Uključivanje u svakodnevne obaveze
Djeca od malih nogu mogu učestvovati u kućnim poslovima – od slaganja igračaka do postavljanja stola. To doprinosi osjećaju vrijednosti i razvija funkcionalne vještine.
2. Dopuštanje grešaka kao dijela učenja
Roditelji bi trebali ohrabriti dijete da pokuša nešto samostalno, čak i ako ne uspije iz prve. Greške su prilike za razvoj i rast.
3. Razvijanje praktičnih životnih vještina
Učenje osnovnih životnih zadataka kao što su spremanje sobe, kuhanje ili organizacija vremena doprinosi jačanju djetetove sigurnosti i samostalnosti.
4. Ograničavanje upotrebe digitalnih uređaja
Psiholog Panović posebno ističe negativan uticaj prekomjerne upotrebe ekrana, naročito kod male djece. Umjesto toga, preporučuje aktivnosti koje podstiču kreativnost, koncentraciju i razvoj jezika.
5. Vlastitim primjerom pokazati vrijednosti
Roditeljsko ponašanje snažno oblikuje ponašanje djeteta. Dosljednost, odgovornost i poštovanje koje roditelji pokažu – djeca najčešće usvajaju kroz imitaciju.
Poruka stručnjaka roditeljima
Klinički psiholog Vlajko Panović poručuje:
„Ne uklanjajte svakodnevne izazove s puta svoje djece. Dajte im priliku da rastu kroz iskustvo, da pogriješe i uče. Samo tako mogu razviti samopouzdanje i pripremiti se za život.“
Roditeljska uloga nije da kontroliše, već da podržava. Dijete koje ima prostor da razvija sopstvene vještine i samostalnost, ima veću vjerovatnoću da će izrasti u stabilnu, sposobnu i odgovornu odraslu osobu.
Cilj roditeljstva nije da djecu zaštitimo od svakog izazova, već da ih naučimo kako da se suoče sa životom. Dopuštanje djetetu da samostalno donosi odluke, uči kroz iskustva i preuzima odgovornost – temelj je zdravog razvoja.
