Na intenzivnom odjelu u Debrecenu vladala je gotovo opipljiva tišina. Svaki šum monitora i zvuk kisikove podrške činili su se prenapetima u prostoriji u kojoj je ležao 27-godišnji narednik‑major Máté Kovács. Mladi policajac, perspektivni član pseće jedinice, bio je u teškom stanju nakon ozbiljne ozljede baze lubanje. Strojevi su jedini održavali njegov život.
Njegova majka Erika i zaručnica Fanni sjedile su uz vrata, bez riječi, dok su liječnici tihi razgovarali o stanju mladog čovjeka. U tom trenutku jedan od liječnika predložio je neobičnu, ali možda važnu mogućnost: dovesti Mátéovog službenog psa, Larija.
Lari, mali foxterijer, bio je Mátéov vjerni partner u policijskim zadacima, prijatelj i suputnik. Kad je pas ušao u sobu, svi su primijetili kako se prostorija promijenila. Lari je prišao Mátéu, položio glavu na njegovu prsa i počeo ga nježno lizati.
U tom trenutku monitori su počeli pokazivati znakove života. Prvi puta nakon više od mjesec dana, Máté je počeo samostalno disati. Njegovi prsti su se pomaknuli, a pogled postao svježiji.
Sestra je povikala reanimacijski tim, liječnici su bili zaprepašteni, a majka i zaručnica nisu mogli sakriti suze radosnice. Lari je veselo poskočio oko kreveta, dok je Máté polako pružio ruku prema svom psu, prvi znak svjesne reakcije.
Iako znanost ovakav trenutak teško objašnjava, svi prisutni osjećali su snagu ljubavi i povezanosti između čovjeka i psa. Vjera u tog vjernog prijatelja i njegova nježnost, činilo se, vratila je život mladiću.
Dr. Szilágyi, koji je promatrao sve događaje, samo je tiho rekao:
“Ne mora biti znanstveno dokazivo. Dovoljno je vjerovati.”
