Zamolila sam svoje desetogodišnje učenike da napišu svoju najveću brigu; očekivala sam dječje strahove — zadatke, čudovišta, sitne brige — ali odgovori koje sam pročitala šokirali su me i slomili mi srce.
Trideset i devet godina sam gospođa Albright, učiteljica u učionici 2B, s razredom četvrtog razreda. Za godinu dana odlazim u mirovinu. Moja učionica postala je mala vremenska kapsula: stari plakati iz devedesetih, rukom pisani radovi, atmosfera davnih dana. Ponekad se uhvatim kako još uvijek vjerujem u „dobra stara vremena“.
Svaki put kad vidim svoju djecu kako stoje ispred škole, pogleda prikovanog za telefone svojih roditelja, osjetim neku tišinu u grudima. Odrasla sam sedamdesetih. Najveće drame bile su ogrebena koljena. Njihove — mnogo veće.
Jednog utorka donijela sam iz djetinjstva metalnu kutiju za užinu iz 1973., crvenu, s nacrtanim astronautom.
„Djeco“, rekla sam ponosno, „u moje vrijeme najveća briga bila je hoće li mama staviti šunku ili maslac od kikirikija.“
Tišina.
Da razbijem atmosferu, predložila sam igru „Prije i sada“. Na karticu sam napisala:
„Moja najveća briga? Da budem izabrana zadnja u graničaru.“
Nekoliko se osmijeha pojavilo. Bilo mi je lakše.
„Sada vi. Anonimno. Napišite ono što vas stvarno brine.“
Učionica je utihnula. Čulo se samo tiho grebanje olovaka. Djeca, koja su cijeli dan brujala energijom, sada su bila neobično mirna. Emily je obrisala suzu, Mark je ukočeno gledao u strop. Jedno po jedno, kartice su završavale u „kutiji astronauta“.
Kad sam počela čitati, sve se promijenilo.
Prva kartica:
„Bojim se kad neko pozvoni nakon što padne noć. Mama gasi sva svjetla i kaže nam da se sakrijemo. Mislim da je to čovjek iz banke.“
Druga:
„Mama plače pod tušem. Čula sam je kako kaže da je ‘umorna’ i da lijek više ne djeluje.“
Treća:
„Brat kaže da će, ako kažem tati šta radi u sobi, staviti ružnu snimku mene kako plačem na internet.“
Četvrta:
„Pokušavam ne jesti da izgledam kao cure na maminom telefonu. Ali uvijek sam gladna.“
Peta:
„Svako jutro gledam tatin ormar. Rekao je da ide pronaći sebe i da će se vratiti. Njegove cipele još nisu tamo.“
Čitala sam deset minuta. Djeca nisu disala.
Brige o roditeljima koji se nisu probudili. Svađe koje tresu zidove. Strah od vijesti. I dječak koji je napisao samo jedno:
„Čekam autobus sam. Nitko mi nikad ne mahne sa prozora.“
Kada sam pročitala sve, nisam više imala glas. Pogledala sam djecu: nisu to bila samo djeca. Bili su to mali preživjeli. Tihi borci u majicama superheroja.
Pogled mi se spustio na moju karticu:
„Da me izaberu zadnju u graničaru.“
Taj mali, bezazleni strah. Strah koji može postojati samo tamo gdje je djetinjstvo zaštićeno.
Stisnula sam karticu, ali je nisam bacila. Vratila sam je u metalnu kutiju. Više nije bila moja. Sada je pripadala njima.
Shvatila sam nešto bolno: „dobra stara vremena“ nisu bila bolja. Bila su samo sigurnija. Jednostavnija. Mjesta gdje smo mogli biti djeca duže.
Naša metalna kutija sada je podsjetnik. Mi smo društvo koje uporno glanca izlog, a skriva istinu. Objavljujemo osmijehe, ne i razbijene trenutke prije njih. Djeca sve vide.
Ona nisu „preteška“. Ona samo nose teret svijeta kakav smo im dali.
Ne trebaju savjete tipa „budi jak“.
Treba im samo jedno pitanje:
„Je li danas teško?“
I da znaju — taj teret ne nose sami.
