Kad sam imala osam godina, moj razred je organizovao razmjenu božićnih poklona.
Moja porodica tada nije imala dovoljno novca da kupi poklon, pa sam umotala staru očevu knjigu u iskorišteni papir i poklonila je svojoj drugarici iz razreda.
Ona mi je zauzvrat poklonila prelijepu, novu Barbiku – onu koju sam samo mogla gledati kroz izloge. Kad je otvorila moj poklon i vidjela knjigu, zaplakala je. Sljedećeg dana njena mama se pojavila u školi. Izgledala je ozbiljno i tražila je mene.
Kad me ugledala, nasmijala se i njen izraz lica je omekšao. Uručila mi je vrećicu punu poklona – Barbikin auto, Kena i prazničnu odjeću. Bila sam potpuno zatečena.
Zatim mi je rekla da sačekam poslije škole jer će me povesti na ručak s njenom kćerkom. Bio je to moj prvi put u restoranu.
Njena kćerka, koja je dan ranije bila povrijeđena, sada je bila topla i prijateljska. Od tog dana postale smo nerazdvojne.
Iako danas živimo u različitim gradovima, i dalje smo bliske prijateljice – i to već 16 godina.
Dobrota njene majke bila je prvi put da sam zaista osjetila čaroliju praznika.
Nikad to nisam zaboravila. Danas, kada sam u mogućnosti, svake godine tokom praznika pomažem djetetu u potrebi – u znak zahvalnosti i kao mali krug dobrote koji se nastavlja.
